Postaje nemoguće zanemarivati pozive na smanjenje upotrebe fosilnih goriva. Na Konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u Brazilu (COP30) glavni proizvođači pod pritiskom su da počnu planirati postupno smanjenje proizvodnje nafte, plina i ugljena pravedno i organizirano.

Desetljećima su pregovori o borbi protiv klimatskih promjena bili usmjereni na ciljeve smanjenja emisija i obećanja o čistoj energiji, dok se zaobilazilo politički uznemirujuće pitanje: trebaju li – i koliko brzo -zemlje postupno ukinuti proizvodnju fosilnih goriva.

Konferencija COP28 otišla je dalje uvođenjem izraza “prijelaz s fosilnih goriva”, ali stvarni napredak ostao je spor i neujednačen. Na konferenciji COP30 brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva promijenio je ton, izjavivši da “Zemlja više ne može izdržati intenzivnu upotrebu fosilnih goriva”, pozivajući na jasan plan za njihovo postupno ukidanje.

Nova ekonomska stvarnost

Otpor prema postupnom ukidanju povijesno dolazi od zemalja koje su veliki proizvođači te energetskih kompanija. No, mnoge vlade koje se opravdano brinu za socijalnu pravdu također oklijevaju podržati takav potez, radi bojazni da bi to omelo napore za smanjenje nejednakosti i financiranje osnovnih usluga. Brazil, rastuća energetska sila s ogromnim potencijalom obnovljivih izvora, ali i ekstremnim siromaštvom i uspješnim naftnim sektorom iz podmorskih nalazišta (offshore), glavni je primjer toga. Kada je Lula tvrdio da ovisnost o fosilnim gorivima mora završiti na “planiran i pravedan” način, dao je do znanja da organizirano i postupno ukidanje može podržati razvoj i da ga neće potkopati.

Za Brazil je izazov ojačati svoj globalni ugled, dok istovremeno prolazi kroz vlastitu energetsku tranziciju. Lulin plan za nacionalni fond koji bi dio prihoda od nafte Brazila usmjerio na zelenu tranziciju odražava tu ravnotežu: rente stare ekonomije koristile bi se za izgradnju nove bez štete radnicima i ugroženim zajednicama. Takav pristup nije bez presedana. Norveški državni investicijski fond, izgrađen na desetljećima prihoda od nafte, snažno ulaže u niskougljične sektore diljem svijeta i podržava inicijative poput Fonda za Amazoniju. U jugoistočnoj Aziji, Istočni Timor – koji uvelike ovisi o nafti i plinu – provodi strategije diversifikacije financirane vlastitim prihodima od resursa.

Ovi primjeri pokazuju da je usmjeravanje prihoda od fosilnih goriva prema zelenoj tranziciji i izvedivo i nužno. Predugo su zagovornici borbe protiv klimatskih promjena smatrali tu ideju tabuom, zbog straha da bi čak i rasprava o novcu od nafte mogla legitimirati daljnju eksploataciju. Međutim, izbjegavanjem tog problema zemlje ovisne o resursima neće imati sredstva za financiranje tranzicije prije nego što im prihodi od fosilnih goriva neizbježno zabilježe pad. Dok financiranje borbe protiv klimatskih promjena ne dosegne potrebnu razinu, vlade moraju podržavati ravnopravne, pravedne energetske tranzicije usmjeravanjem prihoda od fosilnih goriva kroz dobro upravljane državne investicijske fondove.

Rani pokušaji preusmjeravanja prihoda od resursa upućuju na širu promjenu. Prije deset godina malo je vlada moglo zamisliti budućnost bez fosilnih goriva. No, ekonomske su se stvarnosti promijenile: obnovljivi izvori sada su troškovno konkurentni, tehnologije čistih goriva su sazrele, a zemlje u razvoju sve više smatraju energetsku tranziciju putem prema većoj produktivnosti, otpornosti, konkurentnosti i suverenitetu.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Iskustvo Brazila dobar je primjer tog trenda. Kao i mnoge zemlje bogate resursima, dugo se oslanjao na naftne rente za financiranje socijalnih programa i infrastrukture. Između 2011. i 2023. samo je sićušan dio novčanih naknada koje tvrtke plaćaju državi za vađenje nafte i plina išao u glavni klimatski fond. Od tada je proširio svoju industriju biogoriva, počeo razvijati održiva zrakoplovna goriva i povećao proizvodnju obnovljivih izvora, stvarajući radna mjesta u regijama povijesno povezanim s eksploatacijom, pokazujući da energetska tranzicija može ojačati, a ne zamijeniti, razvojnu agendu zemlje.

Sve veće geopolitičke napetosti naglašavaju hitnu potrebu za diversifikacijom izvan fosilnih goriva. Preusmjeravanjem opskrbnih lanaca natjecanje za globalno vodstvo u proizvodnji baterija, zelenom vodiku, održivoj infrastrukturi i kružnoj ekonomiji se pojačava. Istovremeno, Međunarodna agencija za energiju očekuje da će potražnja za naftom stagnirati do 2035. čak i bez snažnijih mjera borbe protiv klimatskih promjena, dok OPEC predviđa rast potražnje do sredine stoljeća. Bez obzira na točan vremenski okvir, gospodarstva koja se sporo diversificiraju imat će neupotrebljivu imovinu nakon pada globalne potrošnje.

Strukturirano i kooperativno

Taj je rizik posebno izražen za Brazil, koji je znatno ulagao u dubokomorsko bušenje. Samo nekoliko tjedana prije konferencije COP30 brazilska agencija za zaštitu okoliša dodijelila je tvrtki Petrobras dozvolu za bušenje na ušću rijeke Amazone – vrlo osjetljivoj ekološkoj zoni. Petrobras i neki državni dužnosnici tvrde da je to istraživanje nužno za energetsku sigurnost, dok ekološke skupine tvrde da ta odluka potkopava brazilsko klimatsko vodstvo.

Jasan, dobro strukturiran plan tranzicije – umjesto ad hoc, pojedinačnih odluka – mogao je spriječiti ove napetosti. Ako Brazil želi da njegovo predsjedanje konferencijom COP30 ima trajan utjecaj, mora se pobrinuti da njegov novi prijelazni fond bude više od simbolike. Vlada bi trebala pojasniti raspodjelu prihoda, uspostaviti transparentne upravljačke strukture i poticati sudjelovanje civilnog društva. Integracija fonda u plan ekološke tranzicije zemlje pomogla bi usmjeriti resurse prema sektorima koji stvaraju radna mjesta, poput održivih goriva, obnovljive energije, zelene industrije i infrastrukture otporne na klimatske promjene.

Na međunarodnoj razini, Brazil mora iskoristiti svoje predsjedanje konferencijom COP30 za promicanje suradničkog pristupa postupnom ukidanju fosilnih goriva. Savez Beyond Oil and Gas – koji su pokrenule Kostarika i Danska – pokušao je potaknuti djelovanje na strani ponude, ali veliki proizvođači ostali su po strani. Brazil bi mogao pomoći premostiti taj jaz poticanjem strana da razviju smjernice za uredno i fleksibilno smanjenje proizvodnje fosilnih goriva.

Ove rasprave moraju proizvesti plan s jasnim kriterijima za određivanje realnih vremenskih okvira koji odražavaju nacionalne kapacitete i povijesne odgovornosti, kao i mehanizme koji nadograđuju postojeće institucije, a ne dodaju nove slojeve birokracije. Jednako važno, postupno ukidanje fosilnih goriva mora biti ključno za klimatske pregovore. To bi upozorilo na značaj multilateralizma; da se zemlje mogu zajednički suočiti čak i s najosjetljivijim političkim pitanjima; da se fosilna goriva više ne tretiraju kao nedodirljiva i da su države proizvođači spremne sudjelovati u strukturiranom, kooperativnom procesu.

U konačnici, zelena tranzicija ovisi o izravnom suočavanju s pitanjem prihoda od fosilnih goriva. U suprotnom, klimatske ambicije ne mogu se pomiriti s ekonomskim i političkim stvarnostima. Brazil je poduzeo hrabar korak postavljajući ovo pitanje na konferenciji COP30 i predstavljajući tranziciju kao socioekonomsku priliku, a ne samo kao ekološki imperativ. Sada je izazov pretvoriti nastalu raspravu u koherentan plan – u svojoj zemlji i globalno.

© Project Syndicate, 2025.