Moja dužnost kao filozofa je pokvariti taj ekstatični osjećaj olakšanja koji je uslijedio nakon međuizbora u SAD-u.

Da, na prvi pogled, svi smo trijumfirali: ne samo da je stranka Donalda Trumpa doživjela spektakularan poraz, već je i sam Trump prihvatio gubitak te obećao suradnju s nadolazećim demokratskim Kongresom. Pošteđeni smo izvanrednog stanja ili poništenja rezultata, čega su se mnogi pribojavali.

Fokus na podjele i antagonizme

Unatoč tome, moje osnovno stajalište nije se promijenilo od 2016. godine, kada sam u jednom intervjuu izjavio da bih glasao za Trumpa. Taj čovjek može biti apsolutno “odvratan”, objasnio sam tada, ali njegova bi pobjeda potaknula “veliko buđenje”, zadajući temeljni šok američkom političkom sustavu i prisiljavajući ga na davno potrebna preslagivanja. Prednost sam dao Trumpu, a ne Hillary Clinton – ozloglašenoj ratnoj huškačici s dubokim vezama u velikim bankama – i to ne zato što je on bio imalo bolji, već zato što se na njega moglo računati da će izazvati žestoku reakciju javnosti.

Možete samo zamisliti kakve je brutalne napade izazvao taj moj stav. Ipak, mislim da sam bio u pravu, premda prerano. Smatram da ova desetljećima duga opsesija Trumpom odražava njegovo uzdizanje na status fetiša, u psihoanalitičkom smislu. Kako je primijetio Jacques Lacan, čak i ako je istina ono što prevareni muž tvrdi o svojoj ženi (da spava s drugima), njegova je ljubomora patološka jer mu je ona jedini način da zadrži svoje dostojanstvo – pa čak i vlastiti identitet.

Jednako tako, moglo bi se reći da čak i da su tvrdnje nacista o Židovima bile istinite (a nisu bile, da budemo jasni), njihov bi antisemitizam i dalje bio patološki jer je služio potiskivanju stvarnih razloga njihove ideološke pozicije. Žudeći za vjerovanjem da je njemačko društvo organska zajednica “krvi i tla” koja harmonično surađuje, bio im je potreban vanjski uljez kako bi opravdali razne neosporne podjele i antagonizme. Antisemitistička figura Židova preuzima na sebe sve te antagonizme i postaje posljednja stvar koju antisemit vidi prije nego što se suoči s golom istinom.

U tom smislu, fetišizirana slika Trumpa posljednja je stvar koju liberal vidi prije nego što se suoči sa stvarnošću klasne borbe. Liberali ostaju fascinirani i opsjednuti njime jer im on omogućuje da izbjegnu temu klase. Hegelovo zapažanje da “zlo prebiva u samom pogledu koji opaža Zlo svuda oko sebe” ovdje je itekako prikladno: liberalni pogled koji demonizira Trumpa sam je po sebi zao jer ignorira kako su upravo vlastiti neuspjesi liberalizma stvorili prostor za njegov oblik nacionalističkog populizma.

U tom kontekstu pravi horor za mene bila je inauguracija Joea Bidena početkom 2021. godine. Ona je prvu Trumpovu administraciju svela na anomaliju – kratki prekid liberalno-demokratske normalnosti. To je stajalište utjelovljeno u pjesmi “The Hill We Climb” (Brdo na koje se penjemo), koju je okupljenima čitala mlada pjesnikinja Amanda Gorman. “I zato upiremo poglede ne u ono što stoji između nas, već u ono što stoji pred nama”, recitirala je. “Premošćujemo podjelu jer znamo da, kako bismo budućnost stavili na prvo mjesto, najprije moramo po strani ostaviti naše razlike.”

PRILIKA ZA HRVATSKE PODUZETNIKE

Tvrtka iz malog slavonskog grada postala je heroj održivosti. Sada se traže novi pobjednici, a nagradni fond premašuje 18.000 eura

Digitalna vidljivost

Dobra fotografija danas vrijedi više od tisuću riječi, ali važno je znati kako je iskoristiti

Ako pojam “ideologija” ima ikakvo značenje, onda je to upravo ovo: fantazija o establišmentu i progresivcima spojenima u uzvišenom trenutku jedinstva. Uronjeni u taj trenutak mnogi su uvjerili same sebe da se Trump nikada nije ni dogodio. Bilo bi im bolje da su se zapitali odakle su Trump i njegovi sljedbenici uopće došli. Zar njegov uspon ne demantira to tobožnje jedinstvo liberala?

Želimo li imati ikakvu budućnost, ne smije se ostavljati razlike po strani. Moramo učiniti upravo suprotno: fokusirati se na naše podjele i antagonizme, pod čime ne mislim na “necivilizirani rat” između liberalnog establišmenta i MAGA-e, već na stvarni klasni antagonizam koji leži ispod toga. Budući da Trump tvrdi kako predstavlja “nas” protiv “njih”, jedini način da ga se pobijedi je dokazati da je on zapravo jedan od “njih” (biće iz močvare establišmenta).

Prestati živjeti u laži

Vrijedi se prisjetiti usamljene figure koja je ukrala pozornost na Bidenovoj inauguraciji samim time što je ondje sjedila, kao element nesklada usred tog “jedinstva”: Bernieja Sandersa. On nije bio izostavljen s proslave, ali nije bio ni zainteresiran za pridruživanje. Kada je Hegel vidio Napoleona kako jaše kroz Jenu, mislio je da se nalazi u prisutnosti svjetskog duha – povijesti na konju. Postavši viralan samim time što je sjedio ondje u prevelikim pletenim rukavicama, Sanders je utjelovio svjetski duh našeg vremena – skepticizam koji su milijuni običnih ljudi još uvijek gajili. On i oni su razumjeli da je i dalje potrebna daleko radikalnija promjena.

Zato ne smijemo podleći euforiji nakon Trumpova najnovijeg poraza. Ako ništa drugo, njegov status političkog gubitnika bez stvarnog utjecaja (lame duck) lišava nas fetiša i tjera da se usredotočimo na istinsku borbu koja nam predstoji. Nemamo se u kakvu normalnost vratiti. Sam Trump je simptom raspada liberalnog konsenzusa i neuspjeha ljevice da ponudi održivu alternativu.

Prvi korak u borbi protiv populizma stoga je baciti kritički pogled na slabosti liberalnog projekta. Sjetite se naširoko hvaljenog govora kanadskog premijera Marka Carneya u Davosu u siječnju, gdje se osvrnuo na esej Václava Havela iz 1978. “Moć nemoćnih”. Havel je, objasnio je Carney, “postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sustav održavao? A njegov odgovor počeo je s jednim piljarom. Svakoga jutra taj trgovac u svoj izlog stavlja natpis: ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se.’ On u to ne vjeruje, nitko ne vjeruje, ali natpis svejedno postavlja kako bi izbjegao nevolje, signalizirao poslušnost i mirno prolazio kroz život. I zato što svaki trgovac u svakoj ulici čini isto, sustav opstaje.”

Baš kao što je Havelov piljar na kraju odlučio prestati živjeti u laži, Carney je pozvao svoju publiku da skine vlastiti natpis i otvoreno se odrekne starog svjetskog poretka. No, postoji velika razlika između Havelove priče i današnje situacije. Naš je natpis već skinut, i to ne od strane disidenata koji su se protivili sustavu, već od strane velikih sila koje su ga stvorile. SAD više ne vidi veliku korist u poretku koji je nametnuo svijetu. Slobodna tržišna utakmica i druga međunarodna pravila bila su u redu dok su jamčila američke privilegije, ali su odbačena čim se uočilo da potkopavaju njezinu hegemoniju.

Pitanje je sada što će uslijediti nakon liberalnog poretka. Čini se da jedine alternative koje se nude proizvode morbidne simptome: kaotično ekonomsko ratovanje, nove oblike fašizma i tehno-feudalizma, povratak staromodnom kolonijalnom otimanju teritorija i genocidno nasilje. Što je još gore, “normalan” tijek naše povijesti gura nas prema katastrofi, od ekološkog kolapsa i nekontrolirane strojne inteligencije do novih globalnih ratova. Ako to predstavlja stvarne završetke naše povijesti, poraziti Trumpa neće značiti apsolutno ništa.

© Project Syndicate, 2026.