Što imaju zajedničko Rachel Reeves, Javier Milei i Elon Musk? Svi oni propovijedaju evanđelje politike rezova kao nužan lijek za ono što muči njihova gospodarstva. Stoga je Reeves, ministrica financija Ujedinjenog Kraljevstva, pooštrila pravila za državnu potrošnju i ulaganja, unatoč činjenici da je fiskalno stezanje remena glavni uzrok problema u toj zemlji u posljednjih 15 godina.

Slično tome, Milei je predstavio politiku rezova kao cijenu koju Argentina mora platiti za 20 godina dužničkog opterećenja. On tvrdi da je pobjeda nad inflacijom jedini put do prosperiteta, čak i ako to produbljuje ionako dubok izvor siromaštva.

A za Muska, SAD-u navodno treba politika rezova kako bi se spasio od bankrota. Ovaj je argument samo varka: države sa suverenim valutama, posebno glavnom globalnom rezervnom valutom, ne mogu bankrotirati. Muskova očita motivacija za rezanje državnih proračuna je stvaranje prostora za smanjenje poreza i otpuštanje javnih službenika koji se ne slažu s njegovim planom mjera.

Uništeno desetljeće rasta
Posljednji smo put osjetili pritisak politike rezova tijekom globalne financijske krize. U SAD-u je predviđeni odgovor bio u obliku blage “sekvestracije” (ograničenja potrošnje). Ali u Europi je fiskalno pooštravanje otišlo mnogo dalje, uništivši desetljeće rasta, potkopavajući javna ulaganja i pridonoseći mnogim problemima s kojima se taj kontinent i danas bori.

Očiti neuspjeh privatnih financija preimenovan je u krizu nekontrolirane državne potrošnje. Bilateralni zajmovi zemljama na periferiji Europske unije bili su tek nešto veći od prikrivenih spašavanja banaka ključnih zemalja “plaćenih” fiskalnim stezanjem remena. Oni koji su nudili složene argumente o ekspanzivnoj moći fiskalnog pooštravanja negirali su očito: kada privatni sektor pokušava štedjeti, a javni sektor učini to isto, gospodarstvo će neizbježno zabilježiti pad, a dug će rasti kao udio u BDP-u.

To je bila bit europskog samoporažavajućeg eksperimenta s politikom rezova 2010-ih. Do 2016. čak je i Europska komisija počela mijenjati svoj stav; a do trenutka kada nas je pogodio Covid-19, činilo se da su dani “rasta gospodarstva njegovim stezanjem” prošli. Bili smo u velikoj zabludi.

Kao što je John Quiggin tvrdio u to vrijeme, politika rezova je zombi ideja: ne može se ubiti, jer je imuna na empirijsko opovrgavanje. Pouka krize izazvane pandemijom Covida-19, kada je zdrav odgovor bio spašavanje gospodarstva suočenog s globalnim zatvaranjem, stoga je postala još jedna “dužnička kriza izmakla kontroli” koja državi prijeti bankrotom.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Još 2010-ih, politika rezova u EU-u trebala je stabilizirati javne financije “vraćanjem povjerenja” u tržište obveznica. Ali rezanje potrošnje u recesiji samo je pogoršalo problem. Strah od inflacije zbog “sve te potrošnje” brzo se pretvorio u strah od deflacije i pada povjerenja. Politika rezova u recesiji jednostavno dovodi do veće recesije i nezaposlenosti. To znamo još iz vremena kancelara Bruninga u Weimarskoj Republici.

Ali što je s politikom rezova u drugim uvjetima? U tom su pogledu zanimljivi trenutni slučajevi SAD-a i Argentine. SAD-a nije ni blizu recesije. Gospodarstvo napreduje i suočava se s inflatornim pritiscima. Osim oslobađanja fiskalnog prostora za smanjenje poreza, drugo moguće objašnjenje za provođenje politike rezova u takvim uvjetima odnosi se na geopolitiku i globalne neravnoteže.

Kada je Joe Biden preuzeo dužnost početkom 2021., zadržao je većinu carina Donalda Trumpa i krenuo putem “zelene” reindustrijalizacije. Sada kada se Trump vratio na vlast, on dodatno podiže carine kako bi primorao izvozno orijentirana gospodarstva na prilagodbe i zamijenio Bidenovu strategiju zelene reindustrijalizacije pristupom koji se temelji na fosilnim gorivima.

San o demontaži administracije
Ali to nije cijela priča. Musk i njegov Odjel za učinkovitost vlade (DOGE) slijede dugogodišnji republikanski (i libertarijanski) san o demontaži moderne administrativne države. Mnogo bi više preferirali državu iz devetnaestog stoljeća, koja se koristila carinama kako bi zaštitila domaću industriju i povećala državne prihode. Implikacija je da će tehnološki baruni Silicijske doline ponoviti ulogu koju su igrali baruni razbojnici (pogrdan izraz za beskrupulozne industrijalce) tijekom pozlaćenog doba. Dakle, politika rezova opet se vadi iz naftalina za potpuno novi skup svrha.

Argentina se suočava s trajno visokom inflacijom bez rasta realnog BDP-a. Više od desetak stabilizacijskih planova došlo je i prošlo, a Milei je postigao ono što se činilo nemogućim: široku izbornu koaliciju u korist politike rezova.

Milei uspjeh (zasad) duguje distribucijskoj politici trajne inflacije. Peronisti su izgubili svoj dugi utjecaj na siromašne i radničku klasu jer su to birači koji najveći dio svojih prihoda troše na osobnu potrošnju, a rastuće cijene dosljedno su nagrizale njihovu kupovnu moć.

Peronistička koalicija uspjela je zaštititi sindikate od inflacije indeksacijom plaća u skladu s njom, a klase profesionalaca zaštitile su držanjem sredstava u američkim dolarima. Neko je vrijeme taj aranžman bio dovoljan da peronisti pobijede na izborima. Ali oni bez te zaštite trpjeli su pad potrošnje, a siromaštvo se povećavalo iz godine u godinu. Milei je ponudio izlaz. Prihvatit će politiku rezova, uništiti peronističke mreže, srušiti posrednike i deregulirati sve.

To bi neko vrijeme boljelo, ali bi sredilo inflaciju i uništilo sposobnost peronističkih insajdera da se zaštite. Njihova patnja išla bi u vašu korist. Tako je politika rezova postala oblik politike uživanja u tuđoj nesreći (schadenfreude), slično kao i rat protiv državnih službenika i drugih “elita” u SAD-u.

Hoće li to funkcionirati? U Argentini, ako je poanta pobijediti inflaciju unatoč sve većem siromaštvu, onda da, to funkcionira. Ali bit će izborno održivo samo ako niža inflacija dovede do većih ulaganja i rasta realnih plaća. Ako to dovede do još većeg siromaštva za one koji su to izglasali, Milei će izgubiti svoju bazu pristaša.

U SAD-u, ako je cilj demontirati administrativnu državu, politika rezova će funkcionirati. Ali u zemlji u kojoj 53 posto okruga (od kojih je većina naklonjena republikancima) ovisi o državnim transferima za četvrtinu ili više svojih prihoda, to bi se moglo jako obiti o glavu. Ipak, ako republikanci postignu smanjenje poreza u vrijednosti od četiri bilijuna dolara za gornjih 10 posto, taj bi se plan mogao isplatiti. Politika rezova se vratila, ali ovaj put to nije samo loša ideja. Ona je također političko oružje i opasan alat za preraspodjelu sredstava.

© Project Syndicate 2025.