Ogromna količina tinte potrošena je tijekom proteklih nekoliko dana na analize i komentare recentnog trgovinskog sporazuma koji su dogovorili Ursula von der Layen i Donald Trump, osiguravši potonjem, ili se tako čini, obilje materijala za hvalisanje po društvenim mrežama.

I dok MAGA fanovi likuju, neumorno sipajući pohvale na račun Trumpovih “iznimnih” pregovaračkih vještina, s druge strane Atlantika dolaze (mahom) ogorčene ocjene i analize iz kojih bi se dalo zaključiti kako je Europska unija, nemoćna pod pritiskom moćnijeg saveznika, potpisala kapitulaciju.

Nisu, dakako, izostale niti reakcije aktera na financijskim tržištima: euro je ponešto izgubio na vrijednosti (u odnosu na dolar), dionice europske automobilske industrije još i malo više, a u istaknute dobitnike prometnule su se američke kompanije koje upravljaju domaćim terminalima za izvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG).

Pregovori iz 2018.

Inicijalne reakcije uglavnom zvuče logično, ali ih je puno teže opravdati u nešto širem (vremenskom) kontekstu. Predmet polemičnih rasprava zasad nudi tek niz novih nejasnoća i nedoumica, a pravo je pitanje može li se taj dogovor uopće nazvati “sporazumom” (s odgovarajućom pravnom težinom) jer američko zakonodavstvo, barem prema jednoj od interpretacija, ovlasti za sklapanje sporazuma o trgovini daje isključivo – Kongresu.

Bilo kako bilo, prijašnja nas iskustva uče kako stvari (iz naše, europske perspektive) možda ipak nisu tako crne kakvima se na prvi pogled čine. Za početak, vrlo je poučna priča o pregovorima Europske unije s Trumpom 2018. godine, za vrijeme njegova prvog mandata. Tada je zemlje Starog kontinenta predstavljao predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, karijerni diplomat koji nije uživao osobit ugled u javnosti (a ni povjerenje europskih političara).

Mnogi će se sjetiti njegova famoznog teturanja tijekom NATO sumita (jedni su to objašnjavali utjecajem alkohola, a on sam išijasom), zbog čega je u Washington krajem srpnja stigao s aurom autsajdera, slavodobitno se vrativši u Bruxelles s dogovorom kojim je izbjegnuta daljnja eskalacija trgovinskog rata (i više carine na izvoz europskih automobila). Kao i obično, zasluge za uspješan ishod pregovora preuzeo je Trump, neumorno ponavljajući kako je od Europske unije iskamčio brojne koncesije.

Jedna od najvažnijih, tvrdio je američki predsjednik, odnosila se na obećanje kako će Europa kupiti veće količine soje od američkih poljoprivrednika (vrlo bitan segment izborne baze Republikanaca). No, Juncker se na takvo što jednostavno nije mogao obvezati (u ime privatnih europskih kompanija), ali je itekako bio svjestan aktualnih zbivanja na tržištu.

Aquapark

Zašto su Aquaglide aquaparkovi najbolje usklađeni s novim smjernicama hrvatskog turizma

Tržište rada i obrazovanje

Karijera više ne počinje nakon diplome

Naime, samo tri mjeseca zaoštrenih tenzija na relaciji Washington – Peking srušile su cijene soje na američkim burzama za više od 20 posto, nakon što je Kina demonstrativno otkazala prije dogovorene isporuke, pokušavajući udariti Trumpa tako gdje najviše boli (u vjernu izbornu bazu). Kineski kupci su se državnim dekretom okrenuli Brazilu, a europske nije trebalo previše nagovarati na suradnju s američkim proizvođačima.

Paralele s aktualnim zbivanjima nije teško povući. U načelu, Ursula von der Layen nema mandat za dogovor o kupnji plina u vrijednosti 750 milijardi dolara tijekom iduće tri godine, ali je, poput svog prethodnika, ništa ne priječi da drugu stranu pokuša umiriti obećavajućim najavama. Uostalom, samo nekoliko mjeseci prije Trump je lakonski zaključio kako Europska unije može u potpunosti eliminirati deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni (roba jer Bijela kuća suficit u segmentu usluga ne računa). U međuvremenu je odalamio Kinu izvoznim carinama pa je američki plin u strukturi (k tome bitno smanjenog) ukupnog kineskog uvoza sada sveden u jednoznamenkaste okvire (prednjače Australija i Katar).

Velike riječi, velike brojke…

Uz pad cijene prirodnog plina na čvorištu u Amsterdamu od čak 33 posto od početka godine, unatoč bitno slabije popunjenim kontinentalnim skladištima (trenutačno manje od 67 posto, naspram 85 posto krajem srpnja prošle godine) te kontinuirane napore da se Rusija, iz razumljivih razloga, u potpunosti eliminira iz energetskog miksa, nije nimalo teško plasirati tako sočno obećanje (koje možda nadmašuje i ukupne američke izvozne kapacitete).

Trump se, to je sad već svima jasno, voli razbacivati velikim brojkama (koje baš i ne kuži najbolje) i iznimno je zainteresiran za održavanje imidža (i stvaranje privida) uspješnog pregovarača, ali se pritom ne opterećuje detaljima (poput praktične primjene realiziranih dogovora). Na istovjetan način su ga 2020. godine preveslali i Kinezi, obećavši (u sklopu deala koji je Trump tada nazvao “povijesnim”) dodatan uvoz robe u vrijednosti 200 milijardi dolara. Nešto slično mu sada podvaljuju Japan i Europska unija, najavljujući stotine milijardi dolara ulaganja za koje nema nikakvih (pismenih) jamstava, već se sve svodi na usmena obećanja.

Stvari su prilično mutne čak i kada su u pitanju novi nameti na europske proizvode. Primjerice, ako carine na europske automobile rastu na 15 posto (kao i na one japanske, što je svakako utješno), mogu li europski automobili u konačnici biti još konkurentniji u odnosu na američke, opterećene zaštitnim carinama od 50 posto na aluminij i čelik koje zasad ostaju na snazi? Sve navedeno nipošto ne znači da su inicijalne reakcije (bilo glasnih promatrača ili tržišta) pogrešne, već da je još uvijek preuranjeno procjenjivati kako će postignuti sporazum doista izgledati u praksi.