Hrvatska je po konkurentnosti gospodarstva na repu pristojnog društva. To je zapravo sve što treba znati o gospodarstvu u Hrvatskoj.

Precrno? Preoštro? Sasvim sigurno crno na bijelo što će neki strani investitor zaključiti (a domaći već zna) kad ovlaš pogleda bilo koju rang ljestvicu konkurentnosti. Recimo, na najnovijoj, onoj Instituta za razvoj poslovnog upravljanja iz Lausanne (IMD), Hrvatska se uspjela plasirati tek na 60. mjesto među 63 zemlje čije se ekonomije uspoređuju, jednako kao i prije godinu dana.

Apologeti će možda iz ladice sada izvaditi argument koronavirusa koji je poharao svijet, zaustavljenu globalnu trgovinu, fokusiranje na spašavanje života pa onda radnih mjesta, drugi podsjetiti na krizu u Uljaniku, propast Agrokora.

Treći secirati pravila rangiranja i podozrivo naći barem tri objektivne zamjerke. A gola istina je da i druge zemlje imaju svoje Agrokore, Uljanike, politička natezanja, a mrtve od COVID-a 19 su brojali (ili još broje) u stotinama na dnevnoj bazi. Uostalom i oni se rangiraju po nesavršenim pravilima.

I unatoč svemu tome bolje stoje od Hrvatske. Nepromijenjeni plasman Hrvatske u odnosu na prošlu godinu pokazuje da suštinskih promjena u konkurentnosti gospodarstva nema. Ne bi bilo fer reći da se ne radi ništa, no to je evidentno nedovoljno, tek grebanje po površini, dok drugi rade više, brže i bolje.

Ono što politika nikako da shvati loveći saborske fotelje je da konkurentnost nije samo briga nekog investitora. Ona je razlog zašto smo među najnerazvijenijim članicama, zašto nema proizvodnje, zašto životarimo od turizma i zašto nam je europski standard života jednako neuhvatljiv kao prilikom apliciranja za članstvo u EU.