Rasprave o klimatskim promjenama odašilju dvije očito kontradiktorne poruke. Jedna je da je gotovo nemoguće potpuno i dovoljno brzo dekarbonizirati da se globalno zatopljenje u ovom stoljeću ograniči na znatno ispod dva stupnja Celzija u odnosu na predindustrijske razine. Druga poruka je da, s obzirom na ono o čemu se radi, takva brza dekarbonizacija neizbježna je.

Paradoksalno, obje su izjave možda istinite. Uspostava globalnog gospodarstva s nultom neto stopom emisija do 2050. tehnički i ekonomski je izvediva s postojećim i novim tehnologijama, ali iziskuje drastične promjene u ponašanju i masovne intervencije u politici, uključujući stupanj međunarodne suradnje koji će biti vrlo teško postići.

Iako brži tehnološki napredak može ublažiti neke socijalne i političke prepreke za djelovanje na području klimatskih promjena, takve inovacije same po sebi neće dovesti svijet do nulte neto stope emisija.

Brza tranzicija

Razmjeri tog zadataka uistinu su zastrašujući. Prema UN-ovom Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama, ograničavanje globalnog zatopljenja na 1,5°C iziskivat će smanjenje emisija ugljikovog dioksida za oko 45% u odnosu na razinu iz 2010. do 2030. te na nultu neto stopu do 2050.

To će nalagati “brze i dalekosežne tranzicije u energetici, na zemljištu, na urbanim područjima i infrastrukturi (uključujući transport i zgrade) te u industrijskim sustavima,” kao i uklanjanje CO2.

Smanjenje emisija CO2 samo je dio zadatka. Od presudne je važnosti da svijet mora također drastično smanjiti emisije kratkoročnih zagađivača okoline poput metana, kako bi se postiglo veliko smanjenje zagrijavanja Arktika i topljenje permafrosta, koje prijeti uzrokovanjem oslobađanja još dušikovog oksida i metana.

Iako se više od 100 zemalja obvezalo da će postići ugljičnu neutralnost do sredine stoljeća, globalne emisije nastavile su se ubrzano povećavati, prekinute samo recesijom izazvanom pandemijom.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Što se tiče pretpandemijskih trendova, svijet je na tragu da potroši svoj proračun ugljika do 2035. Unatoč hitnim upozorenjima znanstvenika, međunarodni klimatski pregovori do sada nisu uspjeli dosegnuti razinu ambicije potrebne za suočavanje s izazovom, što je dovelo do široko rasprostranjenog pesimizma o sposobnosti čovječanstva za sprječavanje klimatske katastrofe.

Što objašnjava taj suživot između tehnološkog optimizma temeljenog na tehnologiji i široko rasprotranjenog alarmizma? Naposljetku, prijelaz na neto nulu tehnički je moguć i prilično jeftin u sve većem broju sektora. Obnovljivi izvori energije poput sunca i vjetra već su najjeftiniji izvori energije u većem dijelu svijeta, a postat će još jeftiniji kako se njihovo usvajanje bude povećavalo.

Naravno, budući da su ti izvori povremeni, oni nalažu uporabu baterija za izravnavanje fluktuacija. No i baterije postaju sve bolje i sve jeftinije svakim danom, što omogućava ozelenjavanje prijevoza, kao i proizvodnju energije.

Jedan od razloga nedovoljnog djelovanja po pitanju klimatskih promjena do danas je da prelazak na električnu energiju i prijevoz s nultom stopom emisija ugljika povlači za sobom inicijalne troškove. Istina, neke od tih troškova zamjene ionako bi trebalo platiti jer se automobili, elektrane na ugljen i plinske elektrane habaju ili zastarijevaju.

Za ograničeni broj tehnologija poput solarne, cijene su toliko pale da je njihova primjena isplativa čak i kratkoročno. Međutim, dekarbonizacija je češće isplativa samo dugoročnije u svijetu koji karakterizira kratkoročnost.

Drugi razlog za nedjelovanje je da će zelene transformacije imati velike distribucijske implikacije unutar zemalja i među njima. Na nacionalnoj razini, otvorili bi se milijuni novih radnih mjesta, ali milijuni bi se i izgubili.

Čak i kad bi rezultat bio neto porast broja radnih mjesta tijekom desetljeća, gubitnici bi usporili tranziciju ukoliko ne bi mogli dobiti odgovarajuću kompenzaciju ili ako ne bi brzo mogli naći drugi posao. Ovaj tranzicijski problem najakutniji je u zemljama u razvoju, kojima će naposljetku biti bolje uz zelene tehnologije, ali obično nemaju dugoročnih financija i poticaja za njihovo usvajanje.

Jedino izvedivo rješenje je da bogate zemlje subvencioniraju tranziciju u zemljama u razvoju – uključujući kroz multilateralne razvojne banke.

Međutim, „budući da je domaća fiskalna solidarnost već ionako manjkava, prekogranična fiskalna solidarnost čini se nemogućom,” kako je nedavno zaključio ekonomist Willem Buiter. „Ako se i dok se to ne promijeni,” dodao je, „egzistencijalna kriza koju sami napravimo samo će se pogoršati.”

Jeftinije tehnologije

Doista, razmjeri dugoročnog financiranja potrebnog za pokrivanje inicijalnih troškova i poteškoće distribucijskih izazova zahtijevaju globalnu koordinaciju bez presedana i domaću koheziju kako bi se zelena tranzicija učinila financijski i politički izvedivom. Srećom, premda tehnološka i politička izvedivost mogu djelovati na odvojenim razinama, njih su dvije povezane.

Primjerice, jeftinije zelene tehnologije smanjuju političke troškove za zemlje koje ih uvode jer je to u njihovom nacionalnom interesu. Zbog toga Indija iznenada i dobrovoljno zamjenjuje svoje pogone ugljena obnovljivim izvorima.

Pozitivni vanjski učinci tehnoloških inovacija barem djelomično kompenziraju negativne vanjske učinke koje predstavljaju problemi muktašenja i koordinacije. Zbog toga je još važnije da donositelji politika osiguraju siromašnim zemljama pristup tim tehnologijama po niskim cijenama.

Pa ipak, iako tehnološki napredak ambiciozne klimatske ciljeve čini sve vjerojatnijima, oni još uvijek nisu dovoljni da nas na vrijeme dovedu do cilja. U tom smislu, alarmisti su u pravu.

Donositelji politika mogu riješiti očitu proturječnost u ovom klimatskom narativu, ali samo iznimno brzim djelovanjem na mnogo frontova. Dokazivanje da pesimisti griješe iziskivat će da klimatski orijentirana tranzicija bude dijelom sveobuhvatnog paketa politika koji uključuje dalekosežnu financijsku preobrazbu i usredotočuje se na distribucijska pitanja.

© Project Syndicate 2021.

Suautor članka je Sebastián Strauss, viši istraživač-analitičar