Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev 4389/19 zauzeo stav povodom odredbe čl. 58. st. 1. ZZR kojom je propisano da radnik u vrijeme rada ne smije biti pod utjecajem alkohola i drugim sredstvima ovisnosti niti ih smije unositi na mjesto rada.

Prema odredbi stavka 3. tog članka smatrat će se da je radnik pod utjecajem alkohola ako u krvi ima alkohola više od 0,0 g/kg, odnosno više od 0,0 mg u litri izdahnutog zraka, odnosno u krvi ima višu koncentraciju alkohola od koncentracije dozvoljene procjenom rizika poslova koje taj radnik obavlja.

Obzirom na sadržaj odredbe čl. 55. st. 3. Pravilnika, a kojim je tuženik kao graničnu vrijednost za ocjenu postojanja alkoholiziranosti kod radnika odredio onu utvrđenu preko 0,50 g/kg, ocijeniti je da tuženik, a polazeći od odredbe čl. 58. st. 3. ZZR kao koncentraciju alkohola dozvoljenu procjenom rizika poslova koje obavljaju njegovi radnici, odredio koncentraciju alkohola ispod 0,50 g/kg.

To pak znači da ako provjerom prisutnosti alkohola kod radnika je utvrđena prisutnost alkohola u iznosu manjem od 0,50 g/kg se takvo stanje radnika ne može smatrati ni povredom obveze iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 52. toč. 3. Pravilnika, a onda tim više se ne može smatrati teškom povredom obveze iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 54. toč. 9. Pravilnika, a to pak znači da u okolnostima konkretnog slučaja izvršenom provjerom nad tužiteljem i utvrđenom koncentracijom alkohola od 0,28 g/kg tj. 0,19 g/kg se zbog toga u odnosu na tužitelja i nije moglo ocijeniti da je uopće počinio povredu obveze iz radnog odnosa, a time ni osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a to pak znači da nisu ni postojali razlozi za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju.