Dogodi se tako s vremena na vrijeme da neki pojmovi, pojave ili prakse postanu dio sveprisutnoga trenda u koji nije poželjno sumnjati. U poslovanju sadašnjeg trenutka to je svakako ESG.

Skraćenica je to koje govori o okolišnim (environmental), društvenim (social) i upravljačkim (governance) čimbenicima u upravljanju gospodarskim subjektima. Cilj je holističkim pristupom shvatiti pitanje održivosti, koje nadilazi samo uska sektorska ili ekološka pitanja.

Okviri koji dionicima tržišta pomažu upravljati izazovima i povlasticama povezanima s ekološkim, društvenim i upravljačkim kriterijima, vrlo su prijemčivi na moderne političke i okolišne trendove. Kao globalno društvo postajemo sve svjesniji odgovornosti koju ljudska civilizacija ima prema krajnjim resursima koje koristimo. Okolišu u kojem obitavamo.

Nejasno u određenju
Vrlo visok postotak konsenzusa koji smo postigli oko smanjenja utjecaja čovjeka na klimatske promjene, rezultirale su cijelim nizom klimatskih politika i konsenzualnih težnji za prelaskom na gospodarstvo sa što nižim, pa i nultim, otiskom stakleničkih plinova na atmosferu. Okviri ESG-a u to su se vrlo dobro uklopili. Rekli bismo, pretvorili su se i u neku vrstu ideologije.

Međutim, sve više analitičara postavlja legitimno pitanje je li ideologijama mjesto u poslovanju. Jer, povijesno gledano, niti jedna ideologizacija poslovanja, pogotovo one koje u svojoj srži nisu imale stvaranje nove dodane vrijednosti, nikada nije unaprijedila posao. Problem s ideologijama je to što su vrlo nejasne u određenju koji se pokazatelji zapravo mjere.

To se tijekom povijesti ESG-a, od prvih UN-ovih dokumenata, preko zlatnoga doba prošloga desetljeća, u vrijeme klimatske konferencije u Parizu, pa sve do danas, vrlo često mijenjalo. Danas kao zajednički nazivnik možemo definirati kako ESG zapravo mjeri dobrotu neke kompanije. Što je vrlo teško izmjeriti, ako stvar ne usporedimo s nečim zlim.

Evangelizatori svih ideologija, pa tako i ove, zbog toga trebaju održavati vrlo nejasne definicije, baš kao što je bio slučaj s većinom ideologija prošloga stoljeća, kako bi u slučaju neuspjeha mogli reći kako su se njihove ideje previše ispolitizirale i nisu bile pravilno primijenjene. Poput luđaka koji skače na beton s drugog kata zgrade očekujući kako ovoga puta sigurno neće slomiti kralježnicu.

No, vratimo se na temu. Ako nekim mjerilom pokušavamo izmjeriti nešto tako neodređeno kao što je to dobrota, ako dakle mjerimo sve, vrlo često ne mjerimo ništa. Svjesni su toga i prodavači principa i okvira ESG-a te su u narativ uveli tvrdnju kako kompanija primjenom njihovih okvira može povećati prinose bez ikakvih rizika. Pa će ustvrditi kako poboljšanje i primjena okvira povećavaju vrijednost kompanija.

Nevolja je u tome što ne postoje jasna mjerenja je li tome tako. Naprotiv, postoji cijeli niz studija koje pokazuju dvojbene rezultate. Istraživanja koja je provodio Aswath Damodaran sa Sveučilišta u New Yorku, a koje je prije nekoliko dana prezentirao u Financial Timesu, pokazuju kako su tvrdnje o tome kako primjena okvira ESG-a u tvrtkama donosi krajnje beneficije za poslovanje, u najboljem slučaju poluistinite.

Manja profitabilnost
U svom komentaru, u uglednom listu, iznosi podatke kako se o dobrobiti može govoriti samo kod nekih vrlo nišnih sektora, dok se kod velikog dijela tvrtki zapravo radi o povećanju troškova, bez povećanja prihoda. Dakle, o smanjenju dobiti dioničara. Njegova istraživanja pokazuju kako je podjednako vjerojatno da će primjena ovih okvira smanjiti i povećati profitabilnost.

Argumente kako primjena ovih okvira može dovesti do povećanja prinosa uz smanjenje rizika vrlo teško može izdržati i tržišni test zdravoga razuma. Gotovo svaki investitor će instinktivno zaključiti kako manji rizik, na tržištu, uvijek donosi manji očekivani prinos. Izuzetak su tržišta u kojima je politička komponenta vrlo jaka, pa se u jednadžbu uključuje redistribucija proračunskog novca, putem kojega politika bira pobjednika. Zbog nejasnih mjerenja i vrlo izglednog povećanja troška poslovanja, ESG bismo mogli osloboditi argumenata kako je dobar za vrijednost kompanije ili za povećanje zarade investitora.

No, je li dobar za klimatske ciljeve i upravljanje kompanijama?

Selektivna primjena na korporativne procedure, uglavnom kod velikih kompanija izlistanih na burzama ili na kompanije u javnom vlasništvu, mahom na zapadnim geografskim širinama i dužinama, pokazale su smanjenje investicija takvih kompanija u istraživanje ugljikovodika.

Gotovo jednaka ovisnost globalnog gospodarstva o fosilnim gorivima sada, kao i prije desetak godina, što su nam osvijestila krizna žarišta u Ukrajini i na Bliskom istoku, sugerira kako su financijska sredstva za takva istraživanja nadomještena drugim vrstama ulagača. Onima koji nisu ili nemaju nametnutu obvezu primjene ESG-a.

Pogledamo li pažljivo, vidjet ćemo kako su jednako suspektne i upravljačke povlastice. Jer, tvrditi kako bi upravljanje nekom tvrtkom trebalo biti odgovorno svim dionicima tržišta umjesto vlasnicima tvrtke, dioničarima, zapravo znači potpunu neodgovornost. Biti odgovoran svima znači biti odgovoran – nikome.

Ili biti odgovoran politici, koja gotovo uvijek nameće legitimitet zastupanja “svih dionika”. Je li stoga pogrešno razmišljati u smjeru ESG-a kao ideologije za povećanje utjecaja politike u tuđem vlasništvu? Putem proračunskog novca.