Mnogi strahuju da će američko povlačenje iz Pariškog klimatskog sporazuma potkopati međunarodni konsenzus o smanjenju emisija stakleničkih plinova. Ipak, samo u posljednjih mjesec dana dogodila su se dva velika koraka prema raširenom određivanju cijena ugljika tamo gdje je to najpotrebnije. Naravno, određivanje cijena ugljika nije uvijek najbolja politika i ne moraju svi sektori biti podvrgnuti programima koji iziskuju međunarodnu dosljednost.

Ako Indija elektrificira svoje tržište osobnih vozila sporije od Europe, europska industrija nije u nepovoljnijem položaju u odnosu na konkurenciju. Međutim, situacija je drukčija u pomorskom prometu na velike udaljenosti i zrakoplovstvu te u teškim industrijama kao što su čelik i kemikalije, na koje otpada oko 25 posto globalnih emisija. Ovdje je određivanje cijena ugljika ključno za isplativu dekarbonizaciju i mora se uvesti na međunarodno dosljednoj osnovi.

‘Premija zelene energije’

Srećom, tehnologije potrebne za postizanje nulte neto stope emisija do sredine stoljeća u svakom sektoru već postoje. Primjerice, metanol ili amonijak mogu se rabiti umjesto loživog ulja u brodskim motorima, a vodik može zamijeniti koksni ugljen u proizvodnji željeza. Kako stvari stoje, te bi tehnologije nametnule značajnu “premiju troškova zelene energije” na razini intermedijarnih proizvoda, ali s malim utjecajem na potrošačke cijene.

Primjerice, čak i kad bi se cijene teretnog prijevoza udvostručile, cijena traperica proizvedenih u Bangladešu i kupljenih u Londonu porasla bi za manje od jedan posto. Ako proizvodnja čelika s nultom emisijom ugljika košta 50 posto više po toni, to bi dodalo oko jedan posto cijeni automobila izrađenog od zelenog čelika, bez upotrebe fosilnih goriva. Određivanje cijena ugljika ključno je za prevladavanje premije troškova zelene energije i moglo bi potaknuti isplativu dekarbonizaciju uz trivijalnu cijenu za potrošače.

Ali, u svakom od tih sektora neodrživ je isključivo domaći pristup zbog inherentno međunarodnih proizvoda (prijevoz na velike udaljenosti) ili međunarodne trgovine proizvodima (čelik). Zbog toga se Međunarodna pomorska organizacija (IMO) 11. travnja složila da će uvesti pristojbu na ugljik od 380 dolara po metričkoj toni za brodare čiji intenzitet emisija prelazi definirani prag.

Sporazum Međunarodne pomorske organizacije nije savršen. Organizacija ima za cilj smanjiti globalne emisije iz pomorskog prometa za 20 posto do 2030. godine, ali novi sustav određivanja cijena postigao bi smanjenje od samo osam posto. Ipak, sklapanje novog multilateralnog sporazuma, unatoč američkom bojkotu pregovora, veliki je korak naprijed. Kina, Indija i Brazil bili su među 63 zemlje koje su to podržale.

Određivanje cijena ugljika također bi moglo potaknuti dekarbonizaciju u teškoj industriji, ali ako se uvede samo u nekim zemljama, proizvodnja i emisije jednostavno će se preseliti u druge. Iako bi idealno rješenje bile zajedničke cijene ugljika diljem svijeta za ove energetski intenzivne sektore, ne postoji međunarodno tijelo za donošenje pravila poput Međunarodne pomorske organizacije. Drugo najbolje rješenje je, dakle, da pojedine zemlje uvedu domaće cijene ugljika u kombinaciji s prekograničnim carinama na ugljik. Europska unija slijedi taj pristup.

Ne samo da će njezin sustav trgovanja emisijama vjerojatno odrediti cijenu ugljika na oko 140 dolara po metričkoj toni do 2030. godine, već ona također ukida besplatne dozvole za CO 2 koje je teška industrija prijeuživala i uvodi mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama (CBAM) kako bi za uvoz vrijedilo isto određivanje cijena ugljika kao i u domaćoj proizvodnji. U principu, to stvara snažne poticaje za dekarbonizaciju, uz zaštitu domaće konkurentnosti.

Konkretne komunikacijske vještine

Što danas znači biti relevantan iz perspektive onih koji kreiraju komunikaciju budućnosti?

POSLOVNI USPJEH I INOVACIJE U REGIJI

Trideset godina povjerenja: Kako su pametna rješenja i održivost osvojili hrvatske potrošače

Pristup Europske unije

Ali, mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama je preslab, a projekti dekarbonizacije teške industrije su odgođeni. Stoga se Europska komisija u ožujku obvezala na jačanje režima u tri aspekta: osiguravanjem jednakih uvjeta za izvoz i domaću prodaju, proširenjem pokrivenosti proizvoda i poboljšanjem mjerenja intenziteta ugljičnih emisija uvoza.

Sada je ključno pitanje kako će zemlje u razvoju odgovoriti. U prošlosti je nekoliko država, posebno Kina i Indija, kritiziralo mehanizme za ugljičnu prilagodbu na granicama kao protekcionističke, ali njihovi su argumenti neuvjerljivi. Kombinacija domaćeg određivanja cijene ugljika s mehanizmom za ugljičnu prilagodbu na granicama domaćim proizvođačima ne daje konkurentsku prednost. Jednostavno održava konkurentsku ravnotežu koja je postojala prije nego što su oba uvedena.

Štoviše, to je jedini način na koji razvijene zemlje mogu istinski dekarbonizirati svoju tešku industriju, umjesto da licemjerno tvrde da smanjuju emisije koje su se samo preselile u druge zemlje. Cilj politike nije povećanje prihoda od carina, već poticanje drugih zemalja da uvedu određivanje cijena ugljika u svojoj zemlji. Ti argumenti počinju izazivati zanimanje u zemljama u razvoju. Kineska shema trgovanja emisijama proširena je na sektore teške industrije, a cijene polako rastu, iako se još uvijek kreću oko 10 do 15 dolara po metričkoj toni.

Kad bi cijene ugljika u Kini, Indiji i drugim zemljama u razvoju postupno porasle na europske razine i kad bi se mehanizmi za ugljičnu prilagodbu na granicama nametnuli onima izvan ovog niskougljičnog kluba, kineske i indijske tvrtke također bi se dekarbonizirale. Još bolje, utjecaj na lokalne potrošačke cijene bio bi trivijalan, a države bi generirale prihode. Tako bi pristup EU-a mogao potaknuti globalni val određivanja cijena emisija ugljika za tešku industriju, na razini napretka koji je postigla Međunarodna pomorska organizacija u pomorskom prometu.

U idealnom slučaju, politike bi odražavale međunarodno dogovorene standarde za mjerenje intenziteta ugljika u proizvodnji, a dio prihoda od mehanizma za ugljičnu prilagodbu na granicama – i od pristojbi na ugljik Međunarodne pomorske organizacije – išao bi za potporu smanjenju emisija u zemljama s nižim dohotkom. O tim idejama trebalo bi raspravljati na konferenciji COP30 u Brazilu u studenome, bez obzira na to hoće li joj prisustvovati službena američka delegacija.

© Project Syndicate 2025.