Početkom 2021. godine Europska unija odustala je od Sveobuhvatnog sporazuma o ulaganju koji je pregovarala s Kinom nakon što su Sjedinjene Američke Države ukazale na svoje neodobravanje.

U to se vrijeme pokoravanje novoj američkoj administraciji činilo razboritim, jer je Europa željela obnoviti transatlantsko jedinstvo nakon prvog mandata Donalda Trumpa. Neko vrijeme je to izgledalo kao mudar potez: američki predsjednik Joe Biden ubrzo se ponovno pridružio Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama i proglasio da se “Amerika vratila”.

Alternativne mogućnosti

Naravno, odnos između Europe i Bidenove administracije nije bio bez trzavica, posebno nakon usvajanja Zakona o smanjenju inflacije, koji je mobilizirao desetke milijardi dolara za podršku američkoj industriji. Sve u svemu, transatlantski sporovi bili su obuzdani, a čini se da je američka nepokolebljiva podrška Ukrajini ojačala transatlantske odnose.

Ali, od Trumpova povratka u Bijelu kuću, transatlantska solidarnost ponovno se pretvorila u stratešku ugrozu. Sveobuhvatne američke carine naštetile su prijateljima i neprijateljima. U strahu od potpunog povlačenja američke vojne potpore Ukrajini (ili još gore), predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pristala je na jednostrani verbalni trgovinski sporazum s Trumpom u Škotskoj. U međuvremenu, SAD je nastavio s razvrgavanjem poslijeratnog poretka, smatrajući ga onim što državni tajnik Marco Rubio naziva “oružjem koje se upotrebljava protiv nas”.

Nakon što je ponovno povukao SAD iz Pariškog sporazuma, Trump aktivno potkopava obnovljivu energiju i klimatske mjere u većim razmjerima. Sredinom listopada SAD je jednostrano sabotirao nedavno dogovoreni sporazum Međunarodne pomorske organizacije o smanjenju emisija iz pomorskog prometa, a ovog mjeseca učinit će sve što može kako bi poremetio jedan ambiciozan sporazum na Konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP30) u Brazilu.

Tragično, s obzirom na to da svijet propušta značajne prilike da zadrži globalne temperature blizu pariških ciljeva, rizik od dubljeg raspada je porastao. To bi moglo odgovarati američkim kratkoročnim interesima i lobijima fosilnih goriva, ali će značiti katastrofu za planet – posebno za najugroženije zemlje u razvoju. Jedina točka oko koje se republikanci i demokrati slažu je da se Kini ne smije dopustiti da zamijeni SAD kao de facto vođu međunarodnog poretka. Iako bi najnovije zbližavanje između Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga moglo deeskalirati bilateralne napetosti na neko vrijeme, to sigurno ne mijenja prirodu rivalstva koje će oblikovati međunarodne odnose godinama, ako ne i desetljećima.

Suočena s američkim nacionalizmom i kineskom asertivnošću, Europa si više ne može priuštiti stratešku pasivnost. Unatoč svojoj ekonomskoj težini, nije bila igrač u ovoj igri, a pogotovo ne u natjecanju za globalnu dominaciju. Kao pristaša međunarodnog poretka temeljenog na pravilima, Europa ne može biti na strani Kine ili Trumpove Amerike, ali u sve više multipolarnom svijetu, ima dovoljno utjecaja da prevagne na ovaj ili onaj način. Iako je do sada stala na stranu SAD-a, nepredvidljivost i ratobornost Trumpove administracije daju Europi razlog da razmotri alternativne mogućnosti.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Da, EU ima svoje pritužbe na Kinu, ali njih dvoje također imaju dovoljno zajedničkog jezika, ne samo kada je riječ o klimatskim promjenama i energetskoj tranziciji. Kao najveći svjetski emiter stakleničkih plinova i najveći proizvođač čiste tehnologije, kineska proizvodna budućnost ovisi o uspjehu globalne zelene tranzicije.

Kina i Europa stoga dijele strateški interes za unaprjeđenje klimatske tranzicije na tržištima u nastajanju i u zemljama s niskim dohotkom. Uostalom, sudbina klime – i prirodnog okoliša – sve više ovisi o gospodarstvima u razvoju, na koja već otpada većina sadašnjih i budućih emisija. Ako se njihov rast nastavi pokretati fosilnim gorivima, nastala šteta uzrokovana klimom nametnut će sve veće troškove svima.

Kao što smo pokazali u nedavnom strateškom dokumentu, daleko je isplativije pomoći tržištima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju da se šire putem obnovljive energije, nego plaćati brzorastuće troškove povezane s klimom. U tu bi svrhu pragmatično partnerstvo između Europe i Kine moglo pomoći ne samo Europi i Kini, već i svim sadašnjim i budućim generacijama. Što bi bilo potrebno da se to izvede? S obzirom na nisko uzajamno povjerenje, mora biti ispunjeno nekoliko uvjeta.

‘Quid pro quo’

Prvo, trgovinska trvenja ne smiju postati kamen spoticanja dok kineski neto izvoz raste (zbog slabe domaće potražnje) i kako se trgovina preusmjerava iz SAD-a prema Europi. Kako bi se spriječila povećana trvenja, obje strane moraju pokazati zrelost i dogovoriti jasni quid pro quo. Kao što su francuski i njemački ekonomisti predložili u nedavnom dopisu objema vladama, kineski pristup europskom tržištu trebao bi biti bezuvjetan za određenu robu kao što su solarni paneli, ali i dalje uvjetovan kineskim izravnim ulaganjima u Europu i prijenosom tehnologije u Europu za robu poput električnih vozila; u isto vrijeme, uvoz bi trebao ostati ozbiljno ograničen u određenim industrijama koje se smatraju ključnim za nacionalnu sigurnost.

Drugi i najizazovniji uvjet je geopolitički. Većina kineskih analitičara smatra Europu pukim vazalom SAD-a, a rat u Ukrajini vidi kao sukob između potonjeg i Rusije oko njihovih relativnih sfera utjecaja.

Europljani, naravno, to drukčije tumače. Rusiju smatraju agresivnom neoimperijalnom silom koja ima za cilj dočepati se Europe ako uspije neutralizirati Ukrajinu. U kontekstu u kojem je SAD sve više fiksiran na Aziju i rivalstvo s Kinom, drski hibridni rat Kremlja protiv zapadne Europe jasno pokazuje namjere. Trgovinsko i klimatsko partnerstvo služilo bi zajedničkom interesu Kine i Europe. Ali, to se može zamisliti samo ako Kina prestane podržavati rusku agresiju i zauzme neutralniji stav. “Quid pro quo” bio bi da Europa potvrđuje stvarnu stratešku autonomiju u odnosu na SAD.

Ako Europa i Kina mogu ispuniti ove uvjete, mogu postaviti temelje za zeleno partnerstvo temeljeno na pravilima – ne protiv Amerike, već u obrani globalnih zajedničkih dobara i vlastite budućnosti.

* Koautorica članka je Beatrice Weder di Mauro, predsjednica Centra za istraživanje ekonomske politike i profesorica globalne ekonomije, klime i financiranja prirodnog kapitala na Ženevskom postdiplomskom institutu (IHEID)

© Project Syndicate, 2025.