Tjednima nakon što su američke specijalne snage izvršile napad na Venezuelu kako bi uhitile i odvele Nicolása Madura iz zemlje, mnogi vjeruju da je predsjednik Donald Trump bio motiviran željom da kontrolira goleme naftne rezerve te zemlje.

Ali, s kojim ciljem? Želi li Trump povećati dobit rafinerija na obali Meksičkog zaljeva opremljenih za preradu teške venezuelanske nafte? Ili je cilj preplaviti globalno tržište, sniziti cijene nafte za američke potrošače i uz to razbiti OPEC?

Teška sirova nafta

Bez obzira na cilj prisilnog preuzimanja venezuelanske nafte, njegovo ostvarenje ovisi o tome može li ta zemlja značajno povećati proizvodnju.

Venezuela ima najveće dokazane naftne rezerve na svijetu, procijenjenih 300 milijardi barela i dugo je u središtu globalne energetske geopolitike. Njezina teška sirova nafta, osobito iz pojasa Orinoco, povijesno je igrala ključnu ulogu u opskrbi rafinerija optimiziranih za takve sirovine, uključujući one duž američke obale Meksičkog zaljeva. Kao posljedica toga, mnoge američke administracije smatrale su Venezuelu strateškim interesom.

No, nakon što je Hugo Chávez, Madurov prethodnik, započeo drugi val nacionalizacije 2007., zapljenom stotina privatnih poduzeća i imovine u stranom vlasništvu u Venezueli, SAD se sve više oslanjao na naftu iz Kanade – politički stabilnog saveznika. Ove dugovječne rezerve s niskim padom dolaze kroz složenu mrežu cjevovoda i prodaju se po sniženoj cijeni. Prošle godine SAD je u prosjeku uvozio 6,2 milijuna barela sirove nafte dnevno (uglavnom srednje kisele i jako kisele nafte), od čega je više od 60 posto dolazilo iz Kanade.

Nasuprot tome, američke rafinerije nisu uvozile venezuelansku sirovu naftu u prvim mjesecima 2025., a počele su kupovati male količine tek nakon što je Trumpova administracija dopustila Chevronu ponovni ulazak u Venezuelu radi proizvodnje i izvoza nafte pod relativno strogim uvjetima. Prije Madurova uhićenja američke rafinerije uvozile su samo oko 150. tisuća barela dnevno iz Venezuele. Štoviše, Trump je najavio da će 30 do 50 milijuna barela sankcionirane nafte koju će Venezuela “predati” SAD-u biti prodano u njezino ime, pri čemu će administracija kontrolirati način trošenja prihoda. Dvije trgovačke kuće već pregovaraju o prodaji te nafte kineskim i indijskim rafinerijama. Sve u svemu, te činjenice ukazuju na to da Trump ne želi zadovoljiti žeđ rafinerija na obali Meksičkog zaljeva.

Neki su nagađali da bi se Trump mogao koristiti venezuelanskom sirovom naftom za punjenje američkih strateških naftnih rezervi. No, od 1990-ih postalo je nepisano pravilo da će se za tu svrhu koristiti samo domaća nafta, a to je politika od koje Trump vjerojatno neće odstupiti, ponajviše stoga što je venezuelanska sirova nafta previše kisela da bi zadovoljila specifikacije potrebne za kupnju strateških naftnih rezervi.

5G

Pametniji život uz 5G: Telemach predstavio novi telefon i prvi tablet s naprednim AI značajkama

Poslodavac prijetelj obitelji

Nova mjera države mogla bi promijeniti način na koji radimo – evo zašto

Umjesto toga, s obzirom na Trumpove izjave i postupke, čini se da mu je cilj novac. Venezuela je pristala nadoknaditi američkim naftnim kompanijama njihovu nacionaliziranu imovinu, ali nije platila, čak ni nakon što su te tvrtke otišle na arbitražu i dobile tužbe. Trump želi taj novac, ali Venezuela je bankrotirala, a nafta je njezin najvrjedniji resurs.

Povećanje proizvodnje

Ovi potezi opovrgavaju tvrdnje da Trump teži nižim cijenama nafte i cilja na OPEC. Zašto bi energetske tvrtke trošile desetke milijardi dolara na oživljavanje oronule naftne industrije Venezuele, a Trump od njih traži upravo to, da bi na kraju smanjile vlastitu dobit preplavljujući tržište sirovom naftom i snižavajući cijene? U svakom slučaju, Venezuela neće uskoro moći značajno povećati proizvodnju.

Povećanje proizvodnje za milijun barela dnevno iziskuje otprilike 20 milijardi dolara ulaganja i trajat će oko tri godine. Do tada neki prognostičari predviđaju da će globalna potražnja za naftom rasti između dva do tri milijuna barela dnevno, dok će se, zbog iscrpljivanja naftnih resursa, proizvodnja smanjiti za 12 do 15 milijuna barela dnevno, što znači da će svijetu trebati oko 15 milijuna barela nove nafte dnevno. Dakle, bilo kakvo povećanje venezuelanske proizvodnje neće preplaviti tržište, niti će sniziti cijene. Zapravo bi to bio dobrodošao dodatak globalnim zalihama.

Što se tiče toga odakle će doći tih 20 milijardi dolara, povijest upućuje na to da će većina biti preusmjerena s budućih projekata u drugim zemljama, a ne iz dodatnih ulaganja iznad godišnjega investicijskog proračuna tih tvrtki. Učinci povećanja proizvodnje u Venezueli bit će stoga ograničeni jer dolaze nauštrb povećane proizvodnje drugdje u svijetu. Apsurdna je ideja da bi takva promjena izazvala probleme unutar OPEC-a.

Nafta i novac koji donosi očito pokreću Trumpov interes za Venezuelu, no, u igri su i šira politička pitanja. U posljednjim godinama Venezuela je razvila duboke gospodarske veze s Kinom koja je kupila većinu njezine sankcionirane nafte. Kako se ekonomsko rivalstvo između Kine i SAD-a pojačava, osobito u utrci za prevlast u umjetnoj inteligenciji, pouzdan pristup obilnoj energiji uz kontrolu protoka energije konkurentima bit će prijeko potreban.

© Project Syndicate, 2026.