Već nekoliko godina značajan dio mladih Kineza, razočaran svojim ekonomskim izgledima, prakticira fenomen poznat kao pasivni otpor ili doslovno “ležanje vodoravno” (engl. lying flat, kineski tang ping) – principijelno odbacivanje karijerističke konkurencije i konstantne potrebe za karijernim uspjehom, takozvane “utrke štakora”.

Budući da takav trend ugrožava gospodarsku budućnost zemlje, kineske su vlasti reagirale etiketiranjem ovog pokreta sabotažom dirigiranom izvana s ciljem podrivanja nacionalnog razvoja i morala.

Pritisak i prekovremeni sati

Ovakva taktika Pekinga nije novost. Kada sam svojedobno predvodio otpor kineskoj politici jednog djeteta, optuživali su me za dosluh s neprijateljskim stranim silama radi destabilizacije zemlje kroz prenapučenost. Danas, kada je demografski slom Kine postao neosporna činjenica, optužuju me za preuveličavanje krize i protukinesku propagandu.

Zapravo, fenomen pasivnog otpora “ležanja vodoravno” izravna je posljedica politike jednog djeteta. Baš kao što je biološka homeostaza – poput održavanja stabilnog krvnog tlaka ili razine šećera u krvi – ključna za sprječavanje bolesti i smrti, tako i ekonomska homeostaza zahtijeva održavanje prave ravnoteže između potrošnje i proizvodnje. Uvedena 1980. godine pod pretpostavkom da će smanjenje populacije potaknuti zaposlenost, politika jednog djeteta imala je upravo suprotan učinak. Smanjivanjem broja djece – poznatih “super-potrošača” – oslabljena je pregovaračka moć kućanstava. Zbog toga je udio raspoloživog dohotka kućanstava u BDP-u potonuo s nekadašnjih dvije trećine u 1980-ima, što je tada bilo u rangu s usporedivim ekonomijama, na svega 44 posto danas.

Zbog toga su domaća potrošnja i otvaranje radnih mjesta u Kini i dalje u padu. Suočeni sa sve manjim prihodima kućanstava i slabom socijalnom zaštitom, mnogi su radnici primorani raditi prekovremeno kako bi preživjeli. Borba za posao toliko je grčevita da zaposleni trpe golem pritisak i pristaju na prekovremene sate samo da ga zadrže. Zbog toga je prosječni radni tjedan u Kini skočio na oko 49 sati – a u nekim sektorima i do 60 sati – dok u Sjedinjenim Američkim Državama iznosi 38, u Japanu 37, u Vijetnamu 42, a u Njemačkoj tek 33 sata.

Štoviše, nezaposlenost mladih u Kini (u dobi od 16 do 24 godine) doseže iznimno visoke razine, što razotkriva duboki nesklad između naglog porasta broja visokoobrazovanih građana i nerazvijenog sektora usluga. Vladine politike usmjerene na stvaranje “dividende talenata” i razvoj “novih produktivnih snaga”, praćene snažnim pritiskom obitelji, dovele su do eksplozivnog rasta broja diplomanata – s 1,01 milijuna u 2000. godini na čak 12,22 milijuna u 2025. godini. Međutim, slaba domaća potrošnja i dalje koči rast uslužnog sektora, inače ključnog poslodavca za mlade s diplomom. Taj sektor trenutno generira tek 47 posto radnih mjesta, što je znatno ispod prosjeka razvijenih gospodarstava sa sličnom razinom visoke naobrazbe, gdje uslužne djelatnosti drže između 70 i 80 posto tržišta rada.

Nakon što je stopa nezaposlenosti mladih u Kini u lipnju 2023. dosegnula rekordnih 21,3 posto, Peking je na nekoliko mjeseci potpuno obustavio objavu statističkih podataka, da bi potom izašao s revidiranim, znatno nižim brojkama. No, frizirana statistika nije mogla prikriti surovu stvarnost na terenu. Na prošlogodišnjim ispitima za državnu službu čak se 2,8 milijuna kandidata borilo za svega 38.100 slobodnih radnih mjesta.

Pravedniji put do napredovanja

‘Želimo da svaki zaposlenik osjeti da mu je sljedeći korak moguć i dostižan’

Dr. sc. Julije Domac

‘Najveći rizik nije cijena energije. Najveći rizik je ovisnost o uvozu.’

Suočena s turobnim stanjem na tržištu rada, pojedina sveučilišta već uvode strategiju “prilagodbe obrazovanja manje zahtjevnim poslovima ili preusmjeravanje na jednostavnije poslove (educational downshifting)” – studentima dodiplomskih studija nude strukovno osposobljavanje, dok doktorande potiču na upis praktičnijih magisterija koji jamče brži pronalazak posla. U takvim okolnostima nimalo ne čudi što se diplomirani mladi ljudi, koji računaju na financijsko zaleđe svojih roditelja iz ere politike jednog djeteta, masovno okreću trendu pasivnog otpora “ležanja vodoravno” i potpunom bojkotu utrke za karijerom.

No, pasivni otpor “ležanja vodoravno” odraz je privilegije. Među milijunima mladih Kineza koji ne mogu pronaći stabilan posao niti računati na podršku obitelji, mnogi su prisiljeni preživljavati u fleksibilnoj gig ekonomiji (ekonomiji honorarnih poslova). Rade kao dostavljači hrane, taksisti, kuriri ili voditelji prijenosa uživo. Kina danas broji oko 240 milijuna fleksibilnih radnika, što čini gotovo trećinu ukupne radne snage.

Ipak, masovna ulaganja u umjetnu inteligenciju, robotiku, dronove i autonomna vozila već sada ubrzano gase ta radna mjesta. To je u ožujku podiglo nezaposlenost među mladima od 25 do 29 godina na rekordnih 7,7 posto, a taj će se trend vjerojatno i ubrzati. Dodatni problem leži u tome što će, za razliku od SAD-a gdje bi implementacija AI-ja mogla ublažiti inflacijske pritiske, kineska agresivna tehnološka ofenziva samo pojačati deflaciju i dodatno oslabiti ionako nisku domaću potrošnju.

Naravno, kineski spoj premalog broja potrošača (djece), niskih prihoda kućanstava i dugih radnih sati gurnuo je stotine milijuna radnika u izvozno orijentiranu proizvodnju. Pad udjela prihoda kućanstava u BDP-u prati rast državnog fiskalnog kapaciteta i golemih industrijskih subvencija. To je dovelo do patološkog buma u proizvodnji, stanja koje nalikuje hipertenziji i hiperglikemiji u ljudskom tijelu. Kina stoga danas drži oko 17 posto globalnog BDP-u i 28 posto svjetske dodane vrijednosti u proizvodnji, ali čini samo 12 posto globalne potrošnje kućanstava.

Pet milijuna STEM stručnjaka

Uravnoteženije gospodarstvo donijelo bi stabilnost i Kini i ostatku svijeta. Kineski izvozno orijentirani ekonomski model nanio je udarac inozemnoj proizvodnji, a najteže je pogođen SAD – njezino ključno izvozno tržište. SAD je uzvratio uvođenjem carina, čime je udio uvoza kineske robe srezan na samo 8 posto, što je dramatičan pad u odnosu na 22 posto iz 2018. godine. Ako i druge nacije povuku slične poteze, više od pet milijuna STEM stručnjaka, koje Kina svake godine školuje za rad u industriji, moglo bi se suočiti s ozbiljnim nedostatkom radnih mjesta. Ove slabosti potkopavaju tezu da se kineski model “upravljanja predvođenog inženjerstvom ili model tehnokracije (engineering-led governance)” isplati kopirati.

Štoviše, njezin proizvodni uspjeh i infrastrukturna dostignuća tek su nastavak već viđenog statusa quo. Upravo čvrsta državna kontrola nad resursima omogućuje Kini brzu mobilizaciju radi ostvarenja specifičnih ciljeva – često nauštrb društvene i ekonomske ravnoteže. Dinastija Qin (221. – 206. pr. Kr.), koja je utrla put ovom modelu i izgradila Kineski zid, opstala je tek 15 godina. Istom su se logikom kasnije vodili i “veliki skok naprijed” te politika jednog djeteta Komunističke partije Kine.

Današnji procvat proizvodnje također se plaća cijenom demografske, pa čak i civilizacijske održivosti. Udio prihoda kućanstava u Kini toliko je nizak da se mnoge obitelji muče s podizanjem i jednog jedinog djeteta. Zbog dugog radnog vremena mladi nemaju vremena za izgradnju veza. Kina masovno proizvodi sve osim ljudi koji su joj potrebni za održavanje dugoročnog gospodarskog rasta. Problem nije u tome što je kineska mladež pasivna i bezvoljna. Problem je u tome što ih državni vrh obmanjuje – lažući istovremeno i njima i samima sebi.

© Project Syndicate, 2026.