Progresivci su uhvaćeni u zamku koju su sami napravili. U dobu preklapajućih kriza koje se međusobno produbljuju, na svako pitanje – klimatske promjene, javno zdravstvo, energiju, nejednakost, trgovinu i rat – gledaju kao na dio jedinstvene, sveobuhvatne političke bitke: “borbe za sve”. Na prvi pogled ovaj se pristup može činiti uvjerljivim.

Ta su pitanja doista međusobno povezana i nitko ne živi u izolaciji. Ali forsiranje uključivanja svih ciljeva u jednu bitku ima ozbiljne nedostatke. Tvrditi da smanjenje emisija stakleničkih plinova (GHG) također nalaže ukidanje kapitalizma, preispitivanje rodnih kategorija i oslobađanje Gaze formula je za političku paralizu. Čak i ako je svaka pojedinačna borba vrijedna sama po sebi, njihovo spajanje često negativno utječe na široke koalicije potrebne za postizanje značajnog napretka. Progresivci bi to trebali imati na umu uoči konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP30) u studenom u Belému u Brazilu.

Nakon bezličnih summita u naftom bogatim Azerbajdžanu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, mnogi aktivisti se nadaju da će COP30 označiti povratak progresivnim načelima. U tom duhu, očekuje se da će se tisuće zagovornika borbe protiv klimatskih promjena spustiti u Belém na takozvani Narodni summit, okupljanje civilnog društva i skupina koje se bore protiv klimatskih promjena koje se održava paralelno sa službenim pregovorima.

Ništa od hrabrog plana?

S obzirom na današnja gospodarska previranja i eskalaciju geopolitičkih napetosti, slabe su šanse da globalni tvorci politike izrade hrabar klimatski plan na COP30. Ali čak i ako uspiju, šira borba protiv klimatskih promjena osuđena je na neuspjeh bez podrške javnosti. Zabrinjavajuće je da se čini da je podrška klimatskoj agendi znatno pala. Od SAD-a i Njemačke do Kanade, Južne Koreje i Indije, klimatske promjene gotovo da i nisu navedene kao glavni problem na nedavnim izborima. Američki predsjednik Donald Trump ponovno je izabran na platformi “buši, dušo, buši”, a podrška strankama Zelenih urušava se diljem Europe dok krajnja desnica nastavlja jačati. A kada klimatske promjene dođu na dnevni red, kandidati koji zagovaraju hrabre mjere uobičajeno bivaju poraženi.

Do sada je očito da je “borba za sve” gubitnička strategija za progresivne stranke koje se ozbiljno bave borbom protiv klimatskih promjena. Što je još gore, to potiče skepticizam javnosti u pogledu održivosti klimatskih mjera.

Naravno, dobro financirane kampanje dezinformiranja i dalje su glavni uzrok pada povjerenja javnosti. Ali pretjerivanje nekih progresivnih aktivista također igra ulogu. Manifest Narodnog summita dobar je primjer toga. Dokument koji je izradila široka koalicija nevladinih organizacija i aktivista, osuđuje “lažna klimatska rješenja” kao “instrumente za produbljivanje nejednakosti”. Samo “društveno-ekološki, antipatrijarhalni, antikapitalistički, antikolonijalistički, antirasistički pristupi temeljeni na pravima”, kako se u njemu inzistira, mogu riješiti “klimatsku, ekološku i civilizacijsku krizu”. Iako je to svakako dobronamjerno, moramo se zapitati: grade li se tako široke koalicije ili se tako raspadaju?

Zapravo, većina ljudi mari za klimatske promjene. Nedavna anketa IPSOS-a koja je obuhvatila 32 zemlje na pet kontinenata pokazala je da je 74 posto ispitanika zabrinuto zbog utjecaja klimatskih promjena na vlastitu zemlju. Ali kada se praktična, tehnička rješenja odbace kao ideološke izdaje, klimatska politika riskira da postane tek nešto više od potrage za moralnom čistoćom.

Električni iskorak

Kompaktni električni modeli sve ozbiljnije ulaze u svakodnevicu europskih vozača

Problemi s likvidnošću

Zašto kašnjenje u naplati najviše pogađa tvrtke koje rastu?

Nije uvijek bilo tako. Iako su pozivi na sveobuhvatne promjene dugo dio klimatskog pokreta – i to s pravom – njegov je program nekoć bio usmjeren na održivost: smanjenje emisija stakleničkih plinova, očuvanje resursa, zaštitu šuma i očuvanje biološke raznolikosti. Danas, međutim, mnogi aktivisti smatraju mjere borbe protiv klimatskih promjena revolucionarnim sredstvom za uklanjanje statusa quo i poticanje moralnog obračuna širokih razmjera. Problem je u tome što, iako žar “borbe za sve” može potaknuti aktiviste, on ima tendenciju udaljavanja šire javnosti.

Rješenja, ne propovijed

Većina birača traži izvediva rješenja, a ne propovijed o potrebi ponovnog osmišljavanja društva, pogotovo kada ta propovijed odjekuje neuspjelim revolucionarnim maštarijama iz prošlosti. Žele čist zrak, čistu energiju i planet pogodan za život za svoju djecu. Ali spajanje tih prioriteta sa svakom percipiranom nepravdom u svijetu odbija upravo one ljude koji su potrebni za postizanje stvarne promjene.

Kada sporedne ideje zauzmu središnje mjesto, srednjostrujaška podrška se smanjuje. Odbacujući praktične korake poput nuklearne energije samo zato što ne “razaraju sustav”, progresivci riskiraju da zamijene utjecaj za ideologiju. Kada se njome odgovorno upravlja, nuklearna energija je čista i pouzdana, a elektrifikacija smanjuje emisije. Osnovni alati za unaprjeđenje klimatskog cilja nisu njegove izdaje.

Kada se čelnici okupe na COP30, moraju se suočiti s nizom hitnih izazova: neobuzdanim krčenjem šuma, toksičnim savezom između ekstraktivne industrije i organiziranog kriminala te sve većom nesposobnošću demokratskih institucija da ostvare održivi rast. Iako je smišljanje alternativa statusu quo i dalje vrijedno i potrebno, politički čelnici – posebno na ljevici – moraju nadići način razmišljanja “sve je sve” i usredotočiti se na ono što zapravo funkcionira, čak i ako to nije u skladu s radikalnim utopizmom. Kada je riječ o političkoj retorici i globalnim temperaturama, manje je više.

COP30 nudi jedinstvenu priliku za redefiniranje održivosti kao pragmatičnog realizma prije nego što se klimatski pokret još više udalji od problema običnih ljudi. Ako vođe i aktivisti prihvate pragmatizam, imat će ovlasti temeljem kojih će moći djelovati. Ako odluče zagovarati “borbu za sve”, javnost će i dalje obraćati sve manje pozornosti na to, čak i uslijed porasta globalnih temperatura.

© Project Syndicate 2025.