Jesmo li stvarno najliberalniji u Europi u pristupu borbi s pandemijom i što to uopće znači u ovom “novom normalnom” koje živimo? U proteklih osam mjeseci, što je oko 244 dana, naslušali smo se i nagledali svega – od liberalne Švedske, preko slomljene Italije, do čvrstih germanskih načina pod krilaticom “Achtung” koju pamtimo iz nekih filmova.

Promatrali smo pandemiju i sa zdravstvene i s ekonomske strane i uspjeli uvelike podijeliti europsko društvo na one koji zazivaju zaključavanje u potpunosti i one koji prosvjeduju protiv svega, pa čak i jednostavnih mjera poput nošenja maske u zatvorenom prostoru. Štitili smo starije, bolesne, djecu, pa i nas srednjih godina, ali možda je stvarno došlo vrijeme da izgovorimo jednu ružnu istinu – korona je pobijedila.

Niti jedan odgovor koji smo pružili suočeni s prvom i jedinom pandemijom u našim kratkim životima (jer jednom virusu 80-ak godina ne znači ništa) nije donio željeni rezultat. Svi znanstveni influenceri koji su preko noći zamijenili sve dotad čitane likove na “mreži svih mreža” nisu nam pružili jedinstveni odgovor – dapače, na kraju su nas samo zbunili. Ako nitko nije primijetio, čak i ekonomski odgovor više nije “ne možemo preživjeti još jedno zaključavanje” već je “nećemo preživjeti ako se svi razbolimo”.

Naslijedili nakaradni sustav

Međutim, slagali se ili ne da je korona pobjednica, ne možemo se ne slagati u činjenici da je škola koju nam je u 244 dana pružila ova pandemija nešto izrazito vrijedno, ali samo ako smo voljni nešto naučiti.

Prva premisa od koje treba krenuti svaki gubitnik nije samosažaljenje ili kukanje nad svojom sudbinom već taktički jasan pogled na uzroke poraza kako se on ne bi ponovio. A naš uzrok poraza više je nego jasan – željeli mi sebi to priznati ili ne – on nije ekonomski, niti kulturni, ni zdravstveni – on je sažet u jednoj jednostavnoj stvari – u nakaradnosti sustava koji smo naslijedili od naših djedova i očeva, a koji smo zlorabili do iznemoglosti i apsurda.

Demokracija i kapitalizam – kroz povijest izboreni u nizovima krvavih epizoda – na kraju su ovoj našoj generaciji servirani na zlatnom pladnju uz vjeru kako dobivamo najbolji i najodrživiji sustav kojeg ljudi poznaju. Međutim, nitko nije razmišljao o ljudskoj prirodi već o postavljanju okvira i kada smo ukalupili ljudsku prirodu u okvire demokracije i kapitalizma ona se pokazala u najgorem moguće obliku, vješto skrećući temu na okvir umjesto na svoje mane. Dočekali smo 21. stoljeće uvjereni da je okvir kriv što 99 posto bogatstva u Americi drži jedan posto ljudi ili što dvije članice Europske unije umjesto da se bore za vladavinu prava blokiraju cijeli plan oporavka upravo zbog spomenute vladavine prava.

Nekako se čini kako je korona pobjednica upravo zato što si ne želimo priznati da u nama postoji ljudska pogreška – nazvana sebičnost. Znanstveni influenceri koji nas zasipaju gomilom svojih proturječnih promišljanja ne žele zapravo ništa loše osim svojih sebičnih pet minuta u medijima, jer da nije tako svi mi bili bi manje zbunjeni. Političari koji svoju snagu i brigu pokazuju zaključavanjem, mjerama i propisima bore se za zlatni gral svih političkih opcija – a to je vlast. Ekonomisti koji se klanjaju zlatnom totemu BDP-a ne rade to s pozicije ljudskog boljitka već i oni traže svojih pet minuta, i ovisno o opciji zagovaraju strogoću i diktaturu ili liberalizam.

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Ostali samo rad i obrazovanje

Pri svemu tome, nitko ne uviđa jednu drugu stvar. U svim europskim zaključavanjima u ovom trenutku dvije stvari su dopuštana – rad i obrazovanje. Naime, nenamjerno ili namjerno ukinuto ili zabranjeno je sve ono što možemo nazvati zabavom i relaksacijom, ali nitko se sada nije usudio zabraniti ono što smatramo za opstanak bitnim, a to je rad.

I na taj način ljudske jedinke, kojih na Zemlji nikada nije bilo više, sveli smo gotovo na robote. I eto suštine problema. Zdravstveni sustav za koji svi znamo da mora opstati nije proteklih osam mjeseci spašavan, razvijan ili poboljšavan – nisu građene nove bolnice niti dekretom naručivani novi respiratori. Ne, umjesto toga mi smo donosili mjere i lamentirali o snazi i postojanju virusa.

Velika zapadna ideologija u čiju obranu ljudi umiru više stoljeća stala je na jednom virusu. I ne samo to, zahvaljujući društvenim mrežama i inim tehnološkim čudima, mi smo se u trenutku najveće potrebe za jedinstvom uspjeli raskoliti kao nikad do sada.

Hoćemo li iz svega toga nešto naučiti veliko je pitanje. Nekako se čini da ljudska priroda uvijek pobjeđuje, a ona se pokazuju kao ne baš nešto što treba slaviti. Ali postoji jedna druga prilika i on se zove obrazovanje – možda generacije koje dolaze mogu nešto promijeniti, ali ne na “mreži svih mreža” već u realnom vremenu i svijetu. Ali i kod njih treba razviti osjećaj da ne detektiraju samo okvir već i ljudsku osobnost kao problem i izazov.