Trebaju li svijetu stomatolozi ili odvjetnici? Očito su potrebni jedni i drugi, s obzirom na to da svaka profesija služi različitim svrhama. Međutim, kada je riječ o ekonomiji, pitanje je složenije jer se to područje suočava s unutarnjom krizom identiteta u vezi s tim kakve bi ekonomiste trebalo proizvesti: arhitekte politike ili revizore programa?

Razlika je važna i izvan akademskih dvorana. Revizori su metodični sljedbenici pravila. Imaju kontrolne popise, provjeravaju usklađenost i ukazuju na odstupanja od utvrđenih normi. Njihov je rad pažljiv, precizan i u osnovi konzervativan; usredotočeni su na to da paze da sustavi funkcioniraju prema unaprijed određenim standardima, umjesto na smišljanje novih mogućnosti.

Teorem ekonomije blagostanja

Arhitekti su, pak, kreativni rješavači problema. Moraju pomiriti suprotstavljene ciljeve i riješiti složena prostorna, materijalna i financijska ograničenja. Njihov je rad sam po sebi inovativan – smišljaju ono što još ne postoji.

Ti arhetipovi profesija privlače različite osobnosti i senzibilitete, a iziskuju različite skupove vještina. Ipak, s vremenom ekonomija sve više napušta način razmišljanja arhitekata u korist revizora, mijenjajući ne samo tko ulazi u to područje, već i ono što želi postići.

Taj pomak može se pratiti do uobičajenoga pogrešnog tumačenja prvog temeljnog teorema ekonomije blagostanja Kennetha Arrowa i Gérarda Debreua, koji tvrdi da, kad nema tržišnih neuspjeha, slobodna tržišta dovode do učinkovitih ishoda. Dok je sam Arrow vjerovao da su tržišni neuspjesi sveprisutni, teorem je poticao obrambeni stav u tom području: ako tržišta obično funkcioniraju, onda je posao ekonomista da ih zaštite od uplitanja.

Problem kod tog okvira je što ekonomiste pretvara u profesionalne negatore. Kada teret dokazivanja u potpunosti padne na one koji zagovaraju uplitanje, nedjelovanje postaje zadana opcija bez rizika. Kao posljedica toga ekonomisti više nisu rješavači problema iz stvarnog svijeta, već čuvari vrata naoružani teorijskim prigovorima, više usredotočeni na odbacivanje loših ideja nego na stvaranje novih.

Kao što je Arrow prepoznao, tržišni neuspjesi – vanjski učinci, informacijske asimetrije i nedostatna opskrba javnim dobrima – svakako nisu neuobičajeni. Iako udžbenici ekonomije raspravljaju o njima odvojeno, u stvarnosti se često javljaju istovremeno i međusobno djeluju na složene i nepredvidljive načine.

vrhunski meni

Gurmanski izlazak za dvoje više ne mora stajati bogatstvo

promo

Poduzetnicima ne treba uvijek veliki kombi. Važnije je koliko prostora stvarno mogu iskoristiti

Izazovi poput urbanog rasta, industrijske diverzifikacije, klimatskih promjena i tehnoloških poremećaja potaknuti su nizom čimbenika koje niti jedan model ne može u potpunosti obuhvatiti: preklapajućim tržišnim neuspjesima, političkim ograničenjima, društvenom dinamikom i praktičnim ograničenjima. Umjesto jedinstvenog pristupa, oni pozivaju na maštovito dizajnersko razmišljanje – upravo ono što ekonomija sve više izbjegava.

Porast randomiziranih kontroliranih pokusa (RCT) dodatno je ojačao revizorski način razmišljanja. Posuđeni iz medicine, randomizirani kontrolirani pokusi ispituju uplitanja nasumičnim raspoređivanjem sudionika u terapijske i kontrolne skupine, a zatim mjerenjem razlika u ishodima.

Randomizirani kontrolirani pokusi osmišljeni su kako bi odgovorili na specifična pitanja o specifičnim uplitanjima u određenim kontekstima. Primjerice, poboljšavaju li ploče s blokom (flipchart) školsko učenje ili pomaže li zajmoprimcima promjena uvjeta ugovora o mikrokreditima ? Ali, ne mogu se baviti širim problemima osmišljavanja, kao što su kako strukturirati sustave socijalne sigurnosti, valutne režime, porezne zakone ili industrijske strategije.

Štoviše, ovaj pristup pogrešno predstavlja funkcioniranje složenih sustava. Većina uplitanja društva djeluje u onome što teorijski biolog Stuart Kauffman naziva “surovim fitness krajolicima” – okruženjima s bezbroj mogućih konfiguracija, gdje ishodi ovise o zajedničkom utjecaju mnogih varijabli. Nasuprot tome, randomizirani kontrolirani pokusi testiraju samo dvije ili tri varijacije odjednom, i to jako sporim tempom. Zbog toga se sve više rabe za naknadne evaluacije osmišljavanja programa drugih ljudi. Kao što je tvrdio Lant Pritchett, stručnjaci su u velikoj mjeri napustili područje nacionalnog razvoja i političke strategije u korist evaluacije pojedinačnih programa.

Današnji najhitniji problemi, od stagnirajućeg rasta do rastuće nejednakosti, sami su po sebi složeni, dugoročni i višestruki. Ne mogu se istraživati kroz randomizirane kontrolirane pokuse. Takvi problemi iziskuju stručnjake koji mogu prepoznati složenost i upravljati njome, koristeći se svakim izvorom informacija i podataka koji im dođe u ruke. Ti stručnjaci moraju biti u stanju razviti okvir – model – koji uzima u obzir što više relevantnih zapažanja. S tim okvirom moraju zamisliti kako bi promjene u politikama ili mjerama mogle usmjeriti sustav u pozitivnom smjeru.

Za što je tko zadužen

Povrh toga, stručnjaci moraju procijeniti potencijalne učinke predloženih promjena politike, procjenjujući jesu li korisne i izvedive iz tehničke, političke i administrativne perspektive. Kao što predlažu Matt Andrews i Pritchett, moraju proći kroz mnoga moguća osmišljavanja i treba ih prilagoditi tijekom provedbe – baš kao što to čine arhitekti.

Osposobljavanje stručnjaka sposobnih za rješavanje tih izazova traži od obrazovnih institucija da uspostave “sveučilišne bolnice” koje pružaju praktično iskustvo i mogućnosti istraživanja. Angažiranjem vlada i relevantnih dionika za istraživanje rješenja za probleme iz stvarnog svijeta, institucije poput Harvardova laboratorija za rast (Harvard Growth Lab) nude vrijedan model.

Naravno da se revizorski pristup može koristiti. Potrebni su nam evaluatori koji će procijeniti jesu li pojedinačni programi učinkoviti, prepoznati neželjene posljedice i osigurati da se resursi ne trate, ali prijeko su nam potrebni arhitekti koji su se voljni baviti zapetljanim, složenim problemima, koji će osmisliti prilagodljive sustave koji se s vremenom razvijaju i poboljšavaju.

Pitanje, dakle, nije treba li ekonomija proizvesti arhitekte ili revizore; radi se o tome jesmo li dovoljno hrabri priznati da trebamo jedne i druge, i dovoljno pametni da pripremimo svakoga od njih za posao koji bi trebao raditi. Ali, važno je upamtiti da u tvrtkama revizori nisu zaduženi za istraživanje i razvoj ili strategiju – i to s dobrim razlogom. Ako želimo da svijet povjeri ekonomistima osmišljavanje i provedbu politike, moramo ih obučiti kao arhitekte, a ne revizore.

© Project Syndicate 2025.