Znanstvenici su nas više puta upozoravali – sa sve većim intenzitetom – da planet juri prema prekretnicama u području klimatskih promjena. Unatoč brojnim međunarodnim obećanjima, dokazi upućuju na to da je ograničavanje globalnog zatopljenja na 1,5 stupnjeva Celzijevih sve manje vjerojatno.

Ako se trenutačni trendovi nastave, taj bi se prag mogao prekoračiti već 2028. Gubitak bioraznolikosti istodobno se ubrzava dosad nezabilježenom brzinom, s teškim posljedicama za ugrožene zajednice i čovječanstvo u cjelini. Stabilna klima i zdravi ekosustavi neraskidivo su povezani, što podrazumijeva rizik od kaskadnih katastrofa.

Izvješće Centra Bruegel

Došlo je do određenog napretka na oba fronta. Pariški sporazum iz 2015. bio je najambiciozniji i politički najizvediviji sporazum o klimi svog vremena. Na temelju modela “obećanja i preispitivanja” postavljen je ambiciozan, ali dostižan cilj i uvedeni su mehanizmi za osiguravanje širokog raspona sudjelovanja, istodobno uspostavljajući okvir za procjenu nacionalnih obveza u odnosu na zajednički cilj. Zatim je 2022. na Konferenciji Ujedinjenih naroda o biološkoj raznolikosti (COP15) usvojen Globalni okvir za bioraznolikost iz Kunminga i Montreala, slijedeći sličan pristup. Iako su neke velike zemlje poput Indije jako zaostale, postojala je nada da će se i one na kraju pridružiti zbog nastavka stvaranja zamaha na globalnoj razini.

Taj je optimizam bio kratkog vijeka. Već prvog dana svoga drugog mandata američki predsjednik Donald Trump potpisao je izvršnu naredbu pod nazivom “Oslobađanje američke energije” i najavio da će se SAD ponovno povući iz Pariškog sporazuma, odbacujući klimatske promjene kao “prevaru”. Vlade i civilno društvo sada se suočavaju s temeljnim izazovom: razvijanjem izvedivih strategija za postizanje ciljeva u području klime i bioraznolikosti bez sudjelovanja SAD-a. U nedavnom izvješću Centra Bruegel za istraživanje ekonomske politike objašnjava se kako se to može učiniti.

Počinjemo s priznanjem da, iako je SAD i dalje glavni emiter stakleničkih plinova, samo njegove politike vjerojatno neće odrediti sudbinu planeta. Odlučujuće bojno polje sada je na tržištima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju (EMDE), koja su odgovorna za dvije trećine trenutačnih emisija i dom su većine svjetske bioraznolikosti. S obzirom na to da njihove emisije brzo rastu, tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju moraju hitno prijeći na niskougljični rast s pozitivnim odnosom prema prirodi. Ali, suočavaju se sa zastrašujućim preprekama: golemim potrebama za ulaganjima, visokim kapitalnim troškovima, ograničenim fiskalnim prostorom i hitnim razvojnim prioritetima.

Za smisleno djelovanje u području klime stoga će biti potrebna uzajamno korisna gospodarska partnerstva kojima se globalni ciljevi emisija usklađuju s razvojnim potrebama tržišta u nastajanju i gospodarstava u razvoju. U našem izvješću prepoznajemo četiri vrste partnerstava koja bi mogla poslužiti kao stupovi novog okvira za suradnju. Prvi je savez za određivanje cijena ugljika, koji se temelji na zajedničkom mehanizmu za ugljičnu prilagodbu na granicama (CBAM).

Mnoga tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju i dalje ovise o elektranama na ugljen s visokim emisijama jer one iziskuju daleko manje kapitalnih ulaganja od zelenijih alternativa. Drugi stup je, dakle, koalicija za financiranje klime posvećena dekarbonizaciji energetskog sektora u tim zemljama. Ubrzavanje ove promjene nalagat će zatvaranje golemog investicijskog jaza: godišnja potrošnja na čistu energiju u zemljama u razvoju mora se učetverostručiti do 2030. kako bi se ispunili ciljevi Pariškog sporazuma. Izazov je još veći, trošak kapitala u tržištima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju često je dvostruko veći nego u naprednim gospodarstvima, zbog čega se obnovljivi izvori energije čine umjetno skupima, unatoč padu troškova tehnologije.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Predlažemo formalne sporazume u kojima razvijena gospodarstva osiguravaju financiranje borbe protiv klimatskih promjena u zamjenu za predanost tržišta u nastajanju i gospodarstava u razvoju ambicioznim ciljevima nulte neto stope emisija. Primjerice, EU, Kina, Japan i Južna Koreja mogle bi financirati napore tržišta u nastajanju i gospodarstava u razvoju za dekarbonizaciju po godišnjem trošku manjem od 0,3 posto njihova zajedničkog BDP-a – što je skromno ulaganje u odnosu na klimatsku štetu koju bi takav sporazum pomogao izbjeći.

Treći stup je zeleno industrijsko partnerstvo između EU-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Norveške i odabranih zemalja globalnog juga. S obzirom na svoj ograničeni potencijal za obnovljive izvore energije, Europa će se i dalje oslanjati na uvoz energije. No, umjesto slanja zelene električne energije preko oceana, bilo bi učinkovitije premjestiti energetski intenzivnu proizvodnju u resursima bogata tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju.

Europske industrijske politike trenutačno favoriziraju energetski intenzivne sektore i subvencioniraju njihovu dekarbonizaciju. Pametniji pristup bio bi podupiranje industrija visoke vrijednosti na kraju proizvodnog lanca uz postupno ukidanje zaštite za nekonkurentnu proizvodnju na početku proizvodnog lanca. Četvrti stup je stvaranje tržišta za uklanjanje ugljika i zaštitu prirode. Postizanje nulte neto stope emisija podrazumijeva neto negativne emisije nakon 2050., ali uklanjanje ugljika – bilo tehnološko ili prirodno – i dalje je nedovoljno razvijeno, fragmentirano i slabo poticano.

Europa kao okosnica

Dvije inovacije mogle bi pomoći u uspostavljanju tih tržišta. Jedna je uvođenje certifikata za čišćenje, koji bi omogućili emiterima preuzimanje ugljičnog duga i njegovu otplatu u obliku provjerenih budućih uklanjanja, financiranih u velikim razmjerima putem tržišne potražnje. Drugo potencijalno rješenje je stvaranje “dionica prirode” – nove klase financijske imovine osmišljene za potporu dugoročnim ulaganjima u regije bogate bioraznolikošću.

Za razliku od konvencionalnih kompenzacija ugljika, koje su često opterećene problemima vjerodostojnosti i kratkoročnosti, dionice prirode ponudile bi stalan tok dividendi ugljika i bioraznolikosti, transparentne cijene i bile bi podržane snažnim javnim upravljanjem. Ti bi alati omogućili tržištima da prirodu tretiraju ne kao obvezu, već kao imovinu.

EU ima ključnu ulogu u unaprjeđenju tog programa. Sa svojim zrelim tržištem ugljika i regulatornim kredibilitetom, EU je u dobroj poziciji da služi kao okosnica međunarodnih koalicija u nastajanju. U tu svrhu mora ubrzati vlastita smanjenja emisija, proširiti zajednički mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama i uspostaviti smislena industrijska partnerstva. U svijetu koji se približava klimatskoj katastrofi, Europa ima rijetku priliku da vodi primjerom.

© Project Syndicate 2025.

* Koautori članka su Beatrice Weder di Mauro, predsjednica Centra za istraživanje ekonomske politike i profesorica globalne ekonomije, klime i financiranja prirodnog kapitala na Ženevskom postdiplomskom institutu (IHEID) i Jeromin Zettelmeyer, direktor trusta mozgova Bruegel sa sjedištem u Bruxellesu