Upitajte što neku zemlju čini konkurentnom i zatrpat će vas odgovorima. Postojeći okviri, uključujući one koje koristi Svjetska banka, oslanjaju se na stotine pokazatelja. U novom istraživanju moji suautori i ja predlažemo jednostavniju mjeru: ulaganje.

Mjesto na kojem kompanije odluče izgraditi svoju sljedeću tvornicu, laboratorij, istraživački centar ili elektranu najjasniji je pokazatelj – i krajnji test – konkurentnosti.

Prepolovljena ulaganja

U središtu naše studije nalazi se usporedba investicijskih slučajeva u deset industrija, od kemijske industrije i industrije čelika do naprednih poluvodiča i otkrivanja lijekova. Utvrdili smo da su izgradnja i upravljanje tvornicom ili postrojenjem za istraživanje i razvoj u Europi ili Sjedinjenim Američkim Državama općenito najmanje 50 posto skuplji nego u današnjim vodećim investicijskim destinacijama.

U istraživački intenzivnim djelatnostima taj jaz može dosegnuti i gotovo 300 posto. Razvoj nove platforme za električna vozila, primjerice, košta oko 445 dolara po vozilu u Kini u usporedbi s otprilike 1600 dolara u Njemačkoj. Stoga, je li ikakvo čudo što je Kina postala odabrana lokacija za istraživanje i razvoj automobilske industrije? Kapital obično ide onamo gdje su troškovi niži, osobito u međunarodno utrživim industrijama koje nisu vezane uz određenu lokaciju (“footloose” industrije).

U 1995. godini ulaganja u proizvodnu imovinu poput tvornica, strojeva i proizvodnih platformi bila su uglavnom slična u Europi, SAD-u i Kini. Od tada je, međutim, Kina odlučno povela. Danas su njezina neto proizvodna ulaganja otprilike šest puta veća od onih u SAD-u. Svake godine ona dodaje tri puta više proizvodnog kapaciteta nego Europa i SAD zajedno. Kina sada proizvodi 85 posto svjetskih baterija, a svaki drugi novi model automobila lansiran na globalnoj razini prošle godine dolazi od kineskog proizvođača. U Europi su se kretanja odvijala u suprotnom smjeru. Kao udio u BDP-u, neto proizvodna ulaganja prepolovila su se od ranih 2000-tih, s otprilike 4 posto na oko 2 posto.

U Njemačkoj, proizvodnoj snazi Europe, ona su u 2024. godini iznosila svega 0,2 posto BDP-a. Godišnji manjak ulaganja u EU-u procijenjen je na 750-800 milijardi eura, odnosno oko 4,5 posto BDP-a. U praksi to znači manje tvornica, manje istraživanja i razvoja i pad proizvodnih kapaciteta. U SAD-u su se ulaganja preusmjerila prema digitalnim tehnologijama i, u novije vrijeme, umjetnoj inteligenciji. Sedam tvrtki povezanih s umjetnom inteligencijom povećalo je svoju kombiniranu kapitalnu potrošnju i istraživanje i razvoj 50 puta u protekla dva desetljeća, s 15 milijardi dolara u 2005. na gotovo 750 milijardi dolara u 2025. godini. Do kraja ove godine ta bi se brojka mogla približiti iznosu od bilijun dolara.

Usprkos tome, ukupna proizvodna ulaganja kao udio u BDP-u ostala su nepromijenjena, a unatoč nedavnim inicijativama industrijske politike, ulaganja u proizvodnju pala su tijekom protekle godine. Ništa od ovoga ne znači da je Kina nepobjediva. Ta zemlja stvara oko 40 posto manje vrijednosti po jedinici kapitala od Europe i SAD-a, što je potaknulo kinesku vladu da pokrene kampanju protiv onoga što naziva neijuan (“involucija”). Unatoč tome, Kina sada privlači više od jedne četvrtine globalnih ulaganja, upijajući 63 centa od svakog dolara uloženog u strojeve diljem svijeta.

CHANGE MAKERS 2026.

Tko danas stvarno donosi ključne poslovne odluke? Jedan je način za saznati odgovor na to pitanje

Zdravstveni turizam

Novi iskorak za hrvatski turizam: Hrvatska kao longevity destinacija

Što objašnjava uspjeh Kine i drugih magneta za ulaganja? Dio odgovora su niže plaće u kombinaciji s produktivnošću koja odgovara ili nadmašuje onu u gospodarstvima s višim plaćama – ne ukupno, već za nova ulaganja. Osim troškova rada, energija i gradnja su jeftiniji, a projekti puno brže napreduju. Primjerice, industrijsko srce Europe plaća znatno više od 150 dolara po megavat-satu za električnu energiju – što je otprilike tri puta više od cijene u Kini ili SAD-u.

Zatim je tu brzina. Dok se nuklearna elektrana u Kini gradi manje od šest godina, a u Južnoj Koreji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima otprilike osam, u Europi ili SAD-u može potrajati i do dva desetljeća. Dobivanje operativne dozvole traje otprilike pet dana u Kini, 20 u SAD-u i 115 u Francuskoj. Ponovno uspostavljanje ravnoteže u globalnim ulaganjima neće biti lako, ali nije ni nemoguće. Naše istraživanje ukazuje na to da bi djelomično smanjenje jaza u troškovima izgradnje, korištenje automatizacije i umjetne inteligencije za povećanje produktivnosti za otprilike 30 posto i izjednačavanje s brzinom Kine moglo zatvoriti 50-70 posto jaza u troškovima između SAD-a i vodećih svjetskih investicijskih destinacija. U Europi bi te iste mjere mogle smanjiti taj jaz za otprilike jednu trećinu do tri petine. Ovi pristupi već su se pokazali uspješnima.

Njemačka je, primjerice, postavila plutajuće terminale za ukapljeni prirodni plin jedva 200 dana nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, koristeći tehnike modularne gradnje slične onima koje se primjenjuju u Kini i drugdje. Tvrtke također počinju premještati energetski intenzivne djelatnosti u regije unutar Europe s jeftinijom i obilnijom energijom, kao što su Pirenejski poluotok i nordijske zemlje. Brže usvajanje umjetne inteligencije i robotike pruža još jednu priliku za povećanje produktivnosti i smanjenje troškova. Značajno je da Kina trenutačno godišnje instalira više industrijskih robota nego cijeli zapadni svijet zajedno.

Najizdašnije subvencije

Trošak je, međutim, samo jedna dimenzija konkurentnosti i područje na kojem gospodarstva s visokim plaćama najteže pobjeđuju. Ona se također mogu usredotočiti na područja u kojima cijena nije presudan faktor. Složene terapije lijekovima, primjerice, često uživaju učinkovitu tržišnu ekskluzivnost od 10 do 14 godina, što tvrtkama daje veću moć formiranja cijena. Vodstvo u nekoj od današnjih 18 konkurentskih arena u nastajanju, od kvantnog računalstva do bioinženjeringa, još je jedan način za izgradnju konkurentskih prednosti koje kompenziraju više troškove.

Američke tvrtke već vode u 14 od tih arena. Ali tvrtke ne mogu same obnoviti nacionalnu konkurentnost. Vladine politike oblikuju pravila igre kroz širok raspon alata industrijske politike, od izravnih i neizravnih subvencija i poreznih olakšica do javne nabave, potpora cijenama, regulative i trgovinskih ograničenja koja podupiru domaće proizvođače. Kina, pak, tvrtkama osigurava zemljište i nekretnine po znatno sniženim cijenama, što je ekvivalent dodatnim subvencijama od otprilike 0,5 posto BDP-a. Poluvodiči su dobar primjer toga. Iako se državna potpora za proizvodnju čipova povećala u svim glavnim gospodarstvima, istraživanje OECD-a pokazuje da Kina nudi najizdašnije subvencije, koje u prosjeku iznose oko 10 posto prihoda, unatoč njezinoj već ionako konkurentnijoj strukturi troškova.

Za usporedbu, potpora za proizvodnju poluvodiča u Sjevernoj Americi i Europi iznosi u prosjeku svega 2-3 posto prihoda. Šira pouka je jasna: zemlje koje danas privlače ulaganja čine to planski, a ne slučajno. One su smanjile troškove izgradnje i upravljanja novim postrojenjima, ubrzale realizaciju projekata i prihvatile nove tehnologije koje povećavaju produktivnost. Svaka zemlja koja je spremna učiniti isto može se natjecati za kapital koji će oblikovati industrije budućnosti.

* Koautori članka su Anna Kortis, partnerica u McKinsey Global Instituteu sa sjedištem u Beču i Chris Bradley, direktor McKinsey Global Institutea sa sjedištem u Sydneyju

© Project Syndicate, 2026.