U Sjedinjenim Američkim Državama svi su ludi za industrijskom politikom. Predsjednik Joe Biden potpisao je zakone koji nude stotine milijardi dolara poticaja i sredstava za čistu energiju i domaću proizvodnju poluvodiča.

Slično tome, Donald Trump pokrenuo je trgovinski rat s Kinom u ime oživljavanja američke industrije. I demokrati i republikanci se slažu s ovim pomakom sa slobodnih tržišta prema državnom intervencionizmu.

Ništa ne sluti na dobro
Ali industrijska politika uvijek funkcionira bolje u teoriji nego u praksi. U stvarnom svijetu, vladinim planerima jednostavno nedostaje kontrola kako bi industrijska politika dugoročno uspjela. Biden može subvencionirati proizvodnju poluvodiča potezom olovke, ali ne može mahati čarobnim štapićem kako bi stvorio radnike kvalificirane za rad u tvornicama za proizvodnju čipova. Deloitte procjenjuje da će se američka industrija poluvodiča suočiti s manjkom od 90.000 radnika u sljedećih nekoliko godina.

Ne mogu ni američki tvorci politike spriječiti druge zemlje da se osvete i interveniraju kako bi potaknule vlastite favorizirane industrije. Razmotrite Trumpove carine, koje je tadašnji ministar trgovine Wilbur Ross branio kao slučaj koncentriranih povlastica i raspršenih troškova. Iako će svi Amerikanci možda morati platiti 0,6 centi više za konzervu juhe, ustvrdio je, zemlja će zauzvrat dobiti poticaj za zapošljavanje u proizvodnji.

Bidenov Zakon o smanjenju inflacije osigurava 370 milijardi dolara poreznih olakšica i drugih poticaja za projekte čiste energije u SAD-u. Njegove subvencije na umjetan način stavljaju američke saveznike u nepovoljan položaj u industrijama kao što su proizvodnja baterija i proizvodnja električnih vozila (EV).

Nije iznenađujuće da su Južna Koreja i Europska unija odgovorile vlastitim subvencijama. Francuski predsjednik Emmanuel Macron upozorio je da bi Zakon o smanjenju inflacije mogao “rascjepkati Zapad”.

Ništa od ovoga ne sluti na dobro. Industrijske politike “milo za drago” narušavaju relativne cijene i smanjuju ekonomsku učinkovitost dajući prioritet političkom hiru u odnosu na komparativnu prednost. Budući da sve više zemalja donosi subvencije, one će ublažiti učinak subvencija na drugim mjestima. Industrijska politika rasipa novac poreznih obveznika.

Još jedan razlog neuspjeha industrijske politike je taj što političari ne mogu odoljeti iskušenju da koriste javna sredstva za unaprjeđenje nepovezanih ciljeva. Primjerice, u veljači je Bidenova administracija zahtijevala od tvrtki koje primaju savezne subvencije za proizvodnju poluvodiča da osiguraju pristupačnu brigu o djeci za svoje radnike. Ali što ako nema dovoljno odmah dostupnih radnika za vođenje vrtića u blizini tvornica čipova? Takvi dodaci smanjuju učinkovitost subvencija.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Što bi SAD trebao učiniti?
To ne znači da se industrijska politika nikada ne smije koristiti. Operacija Warp Speed (koja je ubrzala razvoj i uvođenje cjepiva protiv bolesti COVID-19) i Agencija za napredne istraživačke projekte u području obrane dva su dobra primjera da vlada uspješno usmjerava određenu industriju prema specifičnim ciljevima. “Specifično” je ključna riječ!

Vraćanje cjelokupnog proizvodnog sektora (s posebnim naglaskom na neodlučne države na predsjedničkim izborima 2024.) u neodređeni privid njegove nekadašnje slave previše je nejasan, preširok i preambiciozan cilj – posebno kada se kombinira s borbom protiv klimatskih promjena, unapređenjem progresivnih socijalnih ciljeva i zaštitom nacionalne sigurnosti SAD-a.

Što bi SAD trebao učiniti umjesto toga? Prvo, kako bi se zaštitila nacionalna sigurnost, trebao bi se utvrditi uski skup posebne robe koja istinski jamči kontrole izvoza i ulaganja. Drugo, trebalo bi ulagati javna sredstva u osnovna istraživanja i infrastrukturu – ne zato što će to stvoriti radna mjesta u proizvodnji, već zato što će povećati produktivnost, rast plaća, inovacije i dinamičnost u širem smislu.

Treće, trebalo bi donijeti porez na ugljik kako bi se smanjila relativna cijena zelene tehnologije. To bi ubrzalo tehnološki razvoj i omogućilo tržištu da odredi koje su tehnologije najperspektivnije. Ako je široko rasprostranjeno usvajanje zelenih tehnologija na globalnoj razini glavni cilj, trgovinske prepreke posebno su problematične jer će usporiti prihvaćanje, posebno među zemljama s niskim prihodima, i smanjiti ulogu zelene tehnologije u borbi protiv klimatskih promjena.

Naposljetku, Amerika bi trebala ulagati u sve radnike, umjesto da pokušava vratiti vrijeme u najbolje dane proizvodnje. To znači povećanje subvencija za ostvareni dohodak kako bi se poduprlo sudjelovanje u radnoj snazi, ulaganje u osposobljavanje za izgradnju vještina i povećanje plaća te smanjenje prepreka s kojima se radnici suočavaju u okviru socijalne politike i protutržišnih institucija na tržištu rada.

Jedna od rijetkih iskupljujućih značajki američkog populizma bila je njegova obnovljena usredotočenost na radnike. Ali populistička i nacionalistička rješenja neće upaliti. Dugujemo radnicima da se usredotočimo na politike koje će unaprijediti masovni procvat.