Ako je i postojala ikakva sumnja u povratak politike velikih sila, ona je otklonjena napadom američkog predsjednika Donalda Trumpa na Venezuelu, prijetnjama aneksijom Grenlanda te odbijanjem produljenja sporazuma New START kojim se ograničavaju nuklearni arsenali Sjedinjenih Država i Rusije. Takve geopolitičke potrese pokreće “volja za moći”, kako je istaknuo Adam Tooze – uključujući “moć nad resursima, kupovnu moć i sposobnost odupiranja utjecaju drugih”.

Odjeci tog trenda osjećaju se u arhitekturi globalne suradnje, izgrađenoj oko institucija iz Bretton Woodsa, unutar kojih su zajednička pravila i formalne upravljačke strukture oblikovale ponašanje država. U okviru “poretka utemeljenog na pravilima”, u čijem je središtu Ujedinjeni narodi, suradnja se operacionalizirala kroz redovito angažiranje, što je vodilo postupnim pomacima naprijed. Taj je sustav često zahtijevao da države čine ustupke i prilagodbe, no uglavnom su bile spremne na to u zamjenu za dugoročnu stabilnost i predvidljivost.

Nesposobne institucije

No, institucionalni pristup suradnji posljednjih se godina raspao jer su se institucije pokazale nesposobnima učinkovito odgovoriti na promjenjive potrebe država. Od zastarjele strukture Vijeća sigurnosti UN-a i zastoja u provedbi Rio konvencija do postojanosti dugotrajnih sukoba, dokazi o ograničenjima sustava UN-a postupno su se gomilali, nagrizajući povjerenje. Kako je blokada postajala sve dublje ukorijenjena, poredak utemeljen na pravilima sve se više doimao krutim, nepravednim i neučinkovitim. To zahtijeva temeljito preispitivanje načina na koji države međusobno surađuju kako bi osigurale globalna javna dobra.

Globalni jug to je prepoznao još davno, pri čemu su glasovi iz zemalja u razvoju, poput premijerke Barbadosa Mie Amor Mottley, često isticali da se moćne države ponašaju kao da su izuzete od pravila koja nameću drugima. Sada to priznaju čak i čelnici skupine G7. U svom zapaženom govoru na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, kanadski premijer Mark Carney priznao je da je poredak utemeljen na pravilima oduvijek počivao na “ugodnoj fikciji”. Koristi su bile dovoljno velike, priznao je, da su zemlje poput njegove uglavnom izbjegavale “prozivati jaz između retorike i stvarnosti”.

Taj jaz sada je nemoguće ignorirati. Institucionalna suradnja – a posebno sustav UN-a – opterećena je padom povjerenja i učinkovitosti, kao i dubokim podjelama oko toga kakve bi trebale biti uloge i odgovornosti aktera, koje bi vrijednosti trebale podupirati suradnju i kako bi se suradnički napori trebali provoditi. Izazovi povezani s institucionalnim pristupom potaknuli su neke da prihvate drugi oblik suradnje: bilateralni angažman, obično vođen uskim interesima. Taj interesno utemeljeni pristup stvara složenu mrežu veza među državama i, kada je vođen razboritom diplomacijom, može poticati međuovisnost te tako pridonijeti održavanju stabilne ravnoteže moći.

Klasičan primjer takvog angažmana jest zapadnonjemačka Ostpolitik, koja je 1960-ih i 1970-ih nastojala poboljšati odnose s Istočnom Njemačkom i zemljama istočnog bloka promicanjem dijaloga i gospodarske suradnje. Osmislio ju je Egon Bahr, a proveo Willy Brandt, najprije kao ministar vanjskih poslova, a potom kao kancelar, čime je otvoren put formalnim sporazumima koji su uspostavili diplomatske odnose, razjasnili granice i olakšali trgovinu.

Politika osiromaši susjeda

Slična je logika vodila tadašnjeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera pri otvaranju prema Kini 1971. godine, čime su postavljeni temelji desetljećima gospodarske međuovisnosti. Isto vrijedi i za njemačko angažiranje s Kinom i Rusijom tijekom 2000-ih. Iako su se ovisnosti koje su iz toga proizašle – o kineskoj trgovini i ruskom plinu – u međuvremenu počele činiti više ranjivostima nego prednostima, nepouzdanost Amerike kao sigurnosnog partnera pokazuje da rizici mogu nastati čak i među bliskim saveznicima koji su tradicionalno djelovali na temelju zajedničkih vrijednosti.

Manje kaosa, više kontrole

Jedna mala promjena koja donosi veliku razliku u svakodnevnom radu

INSPIRACIJA IZ PRIRODE

Zašto nam najbolje misli padaju na pamet kad najmanje radimo?

No, održavanje interesno utemeljenog angažmana zahtijeva znatne državne kapacitete i diplomatsku težinu. Štoviše, ono ne mora nužno odražavati neku nadređenu logiku te može dovesti do nesigurnosti i neizvjesnosti, osobito ako preraste u politike “osiromaši susjeda”, koje zanemaruju političke, etičke, kulturne ili povijesne osjetljivosti. Taj pristup također ostavlja manje zemlje ranjivima na nepovoljne sporazume s većim partnerima, pri čemu moćnija strana diktira uvjete suradnje.

Postoji i treći put. U okviru “minilateralnog” pristupa, istomišljeničke države formiraju koalicije usmjerene na određena pitanja, često izvan sustava UN-a. Takve su skupine često izgrađene oko zajedničkih ideja, ciljeva i pogleda na svijet te daju prednost pragmatičnosti, agilnosti i učinkovitosti u odnosu na široki konsenzus i formalni legitimitet. Države tako mogu zaobići blokade široko zasnovane suradnje, a da se pritom ne stave na milost velikim silama.

No, minilateralizam može biti dvosjekli mač. Dok skupine poput BRICS+ zemalja u razvoju mogu djelovati kao predvodnici koji stvaraju zamah oko ključnih pitanja i izazivaju status quo, druge minilateralne skupine mogu učvrstiti postojeće stanje ograničavanjem članstva radi očuvanja utjecaja (kao što je slučaj s G7). Šire gledano, takve skupine mogu dovesti do fragmentacije koja usporava napredak, premda forumi poput G20 mogu pomoći u prevladavanju tog problema poticanjem dijaloga među različitim skupinama.

U trenutku kada se institucionalni pristup međunarodnom poretku raspada, minilateralni pristup, unatoč svojim manjkavostima, nosi znatan potencijal. Iako će pojava većeg broja minilateralnih skupina kratkoročno dovesti do fragmentacije i ubrzati pražnjenje sustava UN-a, ona bi također mogla ponuditi način za osmišljavanje novih ideja i provedbu intervencija koje se mogu širiti te opipljivo poboljšati svakodnevni život ljudi. Bez intervencija koje donose konkretne koristi, međunarodnu suradnju bit će teško “prodati” u kontekstu povratka politike velikih sila.

Jačanje zajedničkih normi također je ključno, no samo po sebi neće nas spasiti od poremećaja koje danas izazivaju velike sile. Novi okviri suradnje koji istodobno ostvaruju ključne, ali često suprotstavljene ciljeve – poput energetske pravednosti i energetske sigurnosti; otpornosti na klimatske promjene i gospodarske diversifikacije; ljudskog dostojanstva i prosperiteta – mogli bi biti naša najbolja opcija.

* Koautor članka je Prabhat Upadhyaya, savjetnik za međunarodnu suradnju i multilateralne poslove u African Climate Foundationu

© Project Syndicate 2026.