Kritičari uvijek prikazuju Ameriku kao sebičnu zemlju koja se razmeće moći bez obzira na dobrobit drugih. Ali trgovinska politika predsjednika Donalda Trumpa toliko je pogrešna, nepredvidljiva i samoporažavajuća da čak i najpojednostavljeniji takvi opisi izgledaju laskavi. Ipak, na uvrnut način, njegove trgovinske ludosti razotkrile su i neuspjehe drugih zemalja, primoravajući ih da razmotre što njihovi odgovori govore o njihovim vlastitim namjerama i sposobnostima.

Kaže se da se pravi karakter otkriva kada smo suočeni s nedaćama, a isto vrijedi i za zemlje i njihove političke sustave. Trumpov frontalni napad na svjetsko gospodarstvo bio je šok za sve, ali je također dao Europi, Kini i raznim srednjim silama priliku da pokažu tko su i za što se zalažu. Bio je to poziv da se artikulira vizija novog svjetskog poretka koji bi mogao prevladati neravnoteže, nejednakosti i neodrživost starog, a koji ne bi ovisio o vodstvu – u dobru i zlu, jedne moćne zemlje. Ali malo je onih koji su dorasli izazovu.

Lokalne ambicije

U tom je pogledu Europska unija možda najveće razočaranje. Što se tiče kupovne moći, ona je gotovo jednako velika kao i u SAD-u – čini 14,1 posto svjetskog gospodarstva, u usporedbi s 14,8 posto za SAD i 19,7 posto za Kinu. Štoviše, unatoč nedavnom usponu krajnje desnice, većina europskih zemalja izbjegla je nazadovanje u autoritarnost. Kao skup demokratskih nacionalnih država čije geopolitičke ambicije ne ugrožavaju druge, Europa ima i moć i moralni autoritet da osigura globalno vodstvo. Umjesto toga, oklijevala je i zatim se pokorila Trumpovim zahtjevima.

Ambicije Europe uvijek su bile strogo lokalne, ali pokoravanjem Trumpu, nije čak ni jasno da je služila vlastitim neposrednim interesima. Okvirni sporazum između Trumpa i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen u srpnju znači carine od 50 posto na europski izvoz čelika i aluminija, uvodi carine od 15 posto na većinu drugog izvoza i obvezuje Europu na smiješno visoke razine uvoza energije iz SAD-a. Strukturna slabost EU-a kao konfederacije zemalja bez kolektivnog osjećaja identiteta rijetko je bila izraženija.

Kina je odigrala čvršće, snažno uzvraćajući vlastitim carinama i ograničavajući izvoz ključnih minerala u SAD. Trumpova osvetoljubiva, samoporažavajuća vanjska politika pomogla je Kini da proširi svoj utjecaj i poveća svoj kredibilitet kao pouzdanog partnera za zemlje u razvoju. Ali kinesko vodstvo također nije uspjelo artikulirati praktični model za post-neoliberalni globalni gospodarski poredak. Naime, Kina je pokazala malo interesa za rješavanje dviju globalnih neravnoteža koje je uzrokovala vlastitim velikim vanjskim suficitom i viškom domaće štednje u odnosu na ulaganja.

U međuvremenu, manje zemlje i srednje sile uglavnom su igrale tihu igru, tražeći neovisne dogovore s Trumpom i nadajući se da će ograničiti štetu za vlastita gospodarstva. Iznimka je Brazil, čiji se predsjednik Luiz Inácio Lula Da Silva pojavio kao rijedak uzoran vođa koji odbija puzati pred Trumpovim nogama. Unatoč tome što se suočio s kaznenim carinama od 50 posto i oštrim osobnim napadima, ponosno je branio suverenitet svoje zemlje, demokraciju i neovisno pravosuđe. Kao što kaže New York Times: “Možda ne postoji svjetski vođa koji prkosi predsjedniku Trumpu tako snažno kao gospodin Lula.”

Takvo vodstvo jako nedostaje diljem svijeta. U Indiji, politički komentator Pratap Bhanu Mehta ističe da mnoge poslovne i političke elite traže načine da udovolje Trumpu. Ali čineći to, tvrdi Mehta, pogrešno tumače njega i svijet koji stvara. U bilo kojem drugom trenutku u novijoj povijesti, ponašanje Trumpove administracije odmah bi bilo prozvano za ono što jest: imperijalizam – kratko i jasno.

Potreba za korjenitom promjenom

Nakon energetskih šokova, tvrtke traže veću kontrolu nad troškovima

Tržište rada i obrazovanje

Karijera više ne počinje nakon diplome

Prividna bespomoćnost

Imperijalizam se uvijek mora izazivati – i ne smije mu se prilagođavati – a to iziskuje i moć i svrhu. Naravno, Amerika je jako dugo držala uzde svjetskog gospodarstva. Dolar je čvrsto ukorijenjen, a američko tržište ostaje iznimno važno. Ali te prednosti nisu tako jake kao nekada. Prkosilo bi političkoj logici i zakonima ekonomske gravitacije kada bi zemlja koja kontrolira samo 15 posto svjetskog gospodarstva (u smislu pariteta kupovne moći) mogla diktirati pravila igre svima ostalima. Iako je ostatak svijeta i dalje podijeljen, zasigurno svi imaju zajednički interes u odbijanju Trumpovog imperijalizma – a samim time i u ujedinjenju kako bi se oduprli njegovim zahtjevima.

Pronalaženje zajedničke svrhe možda je veći izazov. Ako Trump “pobijedi”, to će biti zato što druga velika gospodarstva nisu bila u stanju (ili nisu htjela) artikulirati alternativni okvir za globalno gospodarstvo. Žudnja za tradicionalnim multilateralizmom i globalnom suradnjom – kao što su to učinile mnoge mete Trumpova bijesa – od male je koristi i samo ukazuje na slabost.

Svijetu su potrebne nove ideje i načela kako bi se izbjegle nestabilnosti i nejednakosti hiperglobalizacije i destruktivni učinci politike osiromašenja susjeda. Nije realno očekivati novi Brettonwoodski sporazum. Ipak, srednje sile i velika gospodarstva još uvijek mogu modelirati takva načela primjenjujući ih u svojim politikama.

Trumpovi postupci osvijestili su kod drugih vlastito ponašanje i većina bi trebala prepoznati da vlastiti odraz nije lijep prizor. Srećom, njihova je prividna bespomoćnost samonametnuta. Još nije kasno odabrati samopouzdanje umjesto ponižavanja.

© Project Syndicate 2025.