Kao tinejdžer koji je odrastao u Istanbulu, imao sam sreću što sam bio dio generacije koja je u blizini imala demokratske uzore. Europske zemlje poput Britanije, Francuske, Njemačke i Švedske potaknule su naše težnje za prosperitetom i demokracijom, dajući nam nadu u budućnost našeg vlastitog nesavršenog sustava. Iskustva tih zemalja pokazala su nam da gospodarski rast, socijalna pravda i politička sloboda nisu samo kompatibilni, već se međusobno podupiru.

Gdje će današnja mladež tražiti poruku koja daje sličnu nadu? Nekoć se činilo da je liberalnoj demokraciji suđeno da bude značajna u budućnosti. Ali, sada je demokratsko nazadovanje globalni fenomen, a Amerika Donalda Trumpa samo najvidljiviji i najdramatičniji primjer. Od ranih 2010-ih, “izborne autokracije” – režimi koji održavaju periodične izbore, ali u uvjetima sveprisutne represije – postali su dominantan oblik vlasti širom svijeta. Gotovo 220 milijuna ljudi manje danas živi u liberalnoj demokraciji nego 2012. godine.

Europska nemoć

Povrh toga, “izborne demokracije” – oblik režima koji može utrti put liberalnoj demokraciji – također su izgubile tlo pod nogama, upravljajući danas 1,2 milijarde ljudi manje nego 2012. godine. Te su režime zamijenile izborne ili otvorene autokracije, koje sada vladaju s više od 5,8 milijardi ljudi (od kojih je 2,4 milijarde dodano od 2012.).

Kao zvijezda vodilja demokracije, Europa više ne sjaji tako jako. Europska unija odigrala je važnu ulogu u učvršćivanju demokracije tijekom tranzicije istočne Europe iz socijalizma, a Češka i Estonija postale su neke od najviše rangiranih liberalnih demokracija na svijetu. Ali, mnogi drugi – posebno Poljska, Mađarska i Slovačka – značajno su nazadovali, a EU je bila nemoćna da išta učini po tom pitanju. Slovački premijer Robert Fico nedavno se pridružio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, sjevernokorejskom diktatoru Kim Jong-unu i 20-ak drugih autoritarnih čelnika u Pekingu kako bi pomogao predsjedniku Xi Jinpingu da proslavi kinesku vojnu snagu.

Vodeće europske zemlje s pravom mogu tvrditi da njihove demokracije nisu pretrpjele tako velik udarac kao američka. Ali, Europa danas ne projicira ni ekonomsku snagu ni političku koheziju. Čini se da je njezino samopouzdanje dotaklo dno, što pokazuje kako je EU popustila pred Trumpovim prijetnjama carinama. Europski čelnici dugo su se nadali da će integracija povećati moć i utjecaj regije na globalnoj sceni. Umjesto toga, čini se da se EU pretvorila u trajnu kuću na pola puta koja potiče paralizu. Njezine institucije i procesi obeshrabruju zemlje da djeluju hrabro samostalno, ali nemaju kapacitet za formuliranje i ostvarivanje zajedničke vizije. Iako demokratska Europa ne uspijeva projicirati utjecaj izvan svojih granica, oni koji imaju vlast na globalnoj sceni više nisu uzori. Malo tko bi očekivao da će Sjedinjene Američke Države napraviti tako oštar autoritarni zaokret, ali Trump je gotovo preko noći pretvorio zemlju u odmetnutog aktera. Također je olakšao Kini da se predstavlja kao odgovorna odrasla osoba u prostoriji, a Xi je rado odjenuo plašt “suverene jednakosti”, “međunarodne vladavine prava” i “multilateralizma”.

Ali, nikoga ne treba zavaravati o prirodi kineskog režima. Njegova ekonomska postignuća nisu razlog za oponašanje njegove politike. Kina je i dalje visoko autoritarna zemlja u kojoj se manjine potiskuju, a politička opozicija strogo zabranjuje.

Da bismo pronašli svijetle točke demokracije, moramo tražiti na neočekivanim mjestima. Primjerice, Brazil i Južna Afrika, dvije zemlje sa srednjim dohotkom, dijele rijetku razliku jer su nedavno došle na rub autoritarnog kolapsa, a zatim se povukle.

Dobre vijesti

Mandat Jacoba Zume kao predsjednika Južne Afrike između 2009. i 2018. obilježen je autoritarnim populizmom i opsežnom korupcijom, a bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro odbio je prihvatiti izborni poraz i planirao vojni udar (kao i ubojstvo svog protivnika) 2022. godine. Ipak, obojicu su naslijedili lideri sa solidnim demokratskim vjerodajnicama – Cyril Ramaphosa u Južnoj Africi i Luiz Inácio Lula da Silva u Brazilu. Ono što te uspjehe čini izvanrednima je činjenica da su se dogodili u okolnostima koje politolozi smatraju posebno nepovoljnim za demokraciju. Ne samo da Južna Afrika i Brazil imaju duboke etničke podjele, već su među zemljama s najviše nejednakosti na svijetu. Mislioci su još od Aristotela tvrdili da je odsutnost velikih razlika između bogatih i siromašnih preduvjet za održavanje demokracije; ali brazilska i južnoafrička iskustva daju suptilniju sliku – ohrabrujuću za zagovornike demokracije.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Dobrih vijesti ima i drugdje. Krajem prošle godine, kada je južnokorejski predsjednik Yoon Suk-yeol proglasio izvanredno stanje prvi put od 1980., demokratske snage i parlament uzvratili su. U razmaku od samo nekoliko tjedana Yoon je opozvan i smijenjen s dužnosti. Čile je također uspio ostati stabilna demokracija od kraja diktature generala Augusta Pinocheta (1973.-1990.).

Neke od najuspješnijih demokracija izvan Europe su male zemlje koje ostaju nezamijećene u raspravama o padu demokracije. Tajvan, Urugvaj, Kostarika, Mauricijus i Bocvana dobivaju visoke ocjene na ljestvici demokracije Economist Intelligence Unita (posljednje dvije posebno su vrijedne pažnje kao primjeri dugotrajnih demokracija u Africi). Možda naše nade za raspirivanje plamena demokracije počivaju na ovim nevjerojatnim slučajevima. Kao i sve ostalo, demokraciji su potrebni uzori. Iako uobičajene studije slučaja više nisu relevantne, još uvijek postoje mjesta na kojima zagovornici demokracije mogu pronaći nadahnuće.