Ekonomisti se obično ne brinu previše zbog međunarodne konkurentnosti zemlje. Prekogranična trgovina i ulaganja općenito koriste objema stranama, a brži rast u jednoj zemlji koristi drugima, koje mogu iskoristiti njezino rastuće tržište. Nacionalni prosperitet određuje domaća produktivnost, a ne sposobnost nadmašivanja drugih. Zato je prije 30 godina Paul Krugman nazvao konkurentnost “opasnom opsesijom”.

Iz strogo ekonomske perspektive, Krugman je imao pravo. Međutim, budući da rat u Ukrajini još bijesni, a Kina postaje sve odlučnija i despotskija, europski čelnici više ne mogu promatrati konkurentnost isključivo kroz objektiv ekonomije. Geopolitička razmatranja postaju jednako važna ili još važnija. Da parafraziram američkog politologa Edwarda Luttwaka, “logika sukoba” sada zamjenjuje “gramatiku trgovine”.

Europski način života
Objašnjavanje geopolitike podrazumijeva vrlo različit standard za procjenu gospodarstva. To je zato što se geopolitika odnosi na moć, koja je nužno relativna. Kada je riječ o moći, važna je veličina, a ne koliko dobro ljudi žive. Drugim riječima, u “geoekonomiji”, da se poslužimo Luttwakovim izrazom, gospodarstvo je izvor moći, a ne nužno izvor dobrobiti za stanovništvo.

Ta je razlika važna, osobito za Europsku uniju. Iz perspektive životnog standarda, mjereno BDP-om po paritetu kupovne moći, Europa posljednjih desetljeća dobro posluje. Čak je i spora eurozona išla ukorak s SAD-om u smislu rasta BDP-a po glavi stanovnika. Zapravo, europski BDP po glavi stanovnika iznosi oko tri četvrtine američkog više od četvrt stoljeća.

No, “europski način života” (da se izrazimo žargonom EK) izrazito se razlikuje od američkog načina života: Europljani imaju više vremena, a Amerikanci više novca. Pitanje koje je bolje malo znači ekonomistu, to je odluka pojedinca. Međutim, s geopolitičkog stajališta, odgovor je jasan: više novca podrazumijeva više rada, veću produktivnost, veći rast i veću moć.

Dakle, sada ocjenjujemo europsko gospodarstvo ne po tome koliko dobar život omogućuje ljudima, već po veličini u odnosu na druge. I prema ovom kriteriju, EU bilježi pad. Rast BDP-a u EU-u od 1 % godišnje najniži je među razvijenim gospodarstvima, a razočaravajući podaci o rastu nisu ništa novo. Udio EU-a u globalnom gospodarstvu smanjuje se znatno brže nego udio SAD-a.

Iako na taj kriterij snažno utječe kretanje tečaja, takvo se kretanje s vremenom izjednačava. Prema današnjem tečaju, koji je blizu onoga kada je euro uveden, SAD, sa svojim BDP-om od 25 bilijuna dolara, i dalje čini oko četvrtinu globalnog gospodarstva (otprilike 100 bilijuna dolara), dok eurozona, sa svojim znatno manjim gospodarstvom od 14 bilijuna dolara, čini samo oko šestinu. Kada je euro stvoren, razlika je bila mnogo manja.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Posljedice ovog pada dalekosežne su. Za početak, svaki napor da se euro uspostavi kao održiv konkurent američkom dolaru kao vodećoj globalnoj valuti ima slabe izglede za uspjeh. Nadalje, smanjuje se sposobnost EU-a da iskoristi pristup svojem tržištu (najvećem na svijetu, kako se voli hvaliti) kako bi unaprijedio europske geopolitičke ciljeve. Zapravo, što se tiče izdataka za potrošnju, tržište EU-a već je mnogo manje od tržišta SAD-a i zaostaje iza Kine.

Tu je i vojna potrošnja, možda najizravnija veza između nominalnog BDP-a i geopolitičke moći. Sve zemlje članice NATO-a obvezale su se potrošiti najmanje 2% BDP-a na obranu. Mnoge nisu postigli taj cilj, ali čak i da jesu, stagnacija rasta BDP-a uzrokovala bi i stagnaciju vojne potrošnje.

Sve bi se to odrazilo na stratešku računicu osoba poput ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga, vjerojatno na vrlo nepoželjne načine.

U tom kontekstu, činjenica da se europski životni standard održao, unatoč niskom rastu, nije razlog za samozadovoljstvo. Kako bi se održao i ojačao geopolitički položaj EU-a, čelnici i čelnice moraju pronaći načine za revitalizaciju gospodarstva.

SAD ostaje lider
Neki već prepoznaju ovaj imperativ. Prošlog mjeseca, dvojica bivših talijanskih premijera, Enrico Letta i Mario Draghi, objavili su nacrte reformi. Problem je u tome što, da postoji jednostavan način za ubrzavanje rasta, koji ne nosi političke troškove, već bi odavno bio prihvaćen. Kao što je nedavno istaknuo Barry Eichengreen s Kalifornijskog sveučilišta Berkeley, Europi su potrebne nove ideje.

Drugi, još temeljniji problem je taj što “logika sukoba” ima tendenciju da dovede do loše ekonomske politike. U sukobu, zemlja mora braniti vlastiti teritorij. Taj se imperativ lako može prevesti u politike usmjerene na obranu domaćih industrija od strane konkurencije.

Kada je Luttwak skovao izraz geoekonomija 1990. godine, preporučio je SAD-u da zaštiti svoju proizvodnu industriju i usvoji restriktivniju trgovinsku politiku. No, kao što pokazuje nedavna studija Međunarodnog monetarnog fonda, zaštita domaće industrije recept je za stagnaciju, a ne rast.

Srećom, tvorci politike Sjedinjenih Država nisu poslušali Luttwakov savjet. Umjesto toga, održavali su trgovinu uglavnom slobodnom (donedavno) i dopustili pad udjela proizvodnje u američkom gospodarstvu. To je omogućilo širenje drugih dijelova gospodarstva, posebno digitalnog sektora. Danas je SAD sjedište svim globalnim visokotehnološkim divovima i neosporni je lider u najsuvremenijim sektorima poput umjetne inteligencije.

© Project Syndicate 2024.