Kako se približavamo kraju 2021., Europska unija raspravlja o svojim izborima i prioritetima u sve opasnijem svijetu. Europa je uspjela od 1945. ostvariti svoj temeljni “mirovni projekt”, čineći rat između starih kontinentalnih protivnika nezamislivim i nedvojbeno dostižući Kantov “vječni mir” na području Unije.

Štoviše, iako mnogi analitičari komunistički kolaps 1989.-91. pripisuju nemogućnosti Sovjetskog Saveza da održi utrku u naoružanju sa SAD-om, dublji razlog neuspjeha sovjetskog bloka bio je uspjeh zapadnoeuropske socijalne tržišne ekonomije. I nigdje to nije bilo jasnije nego u konkurenciji Zapadne i Istočne Njemačke.

Ključno je da su Zapadna Njemačka i zapadna Europa općenito pokazale da je moguće imati liberalnu demokraciju, rastuće tržišno gospodarstvo i politike koje su učinkovito preraspodijelile prihode i pružile sveobuhvatnu socijalnu zaštitu.

Uspjeh modela mira i socijalne tržišne ekonomije zapadne Europe, koliko i slabost sovjetskog sustava, doveo je do ideološkog poraza komunizma i konačnog kolapsa.

Danas, kada se svijet suočava s drugim velikim izazovima, postoje dvije globalne “misije” koje bi Europa mogla prihvatiti, u skladu sa svojom poslijeratnom poviješću kao projektom osiguravanja regionalnog mira.

Prvi se odnosi na klimatske promjene. Istina, nedavna Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP26) u Glasgowu iznjedrila je zapažena nova obećanja zemalja i saveza privatnih aktera.

Međutim, s obzirom na zaključke Šestog izvješća o procjeni Međuvladinog panela o klimatskim promjenama, ambiciozni napori za ublažavanje klimatskih promjena moraju biti predopterećeni u ovom desetljeću. Ključan je stvaran put do ugljično neutralnog svijeta, a ne obećanja o sredini stoljeća.

Održavanje globalnog zatopljenja blizu cilja od 1,5º Celzija, kako je utvrđeno Pariškim klimatskim sporazumom iz 2015., ovisit će mnogo više o SAD-u, Kini i gospodarstvima u razvoju nego o Europi, koja čini manje od 8% globalnih emisija stakleničkih plinova.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Bidenovi ambiciozni napori
U SAD-u je administracija predsjednika Joea Bidena predana ambicioznim naporima za ublažavanje emisija ugljika, ali nailazi na snažan otpor.

Ako Republikanska stranka pobijedi na srednjoročnim izborima 2022. i predsjedničkim izborima 2024., američka klimatska politika sigurno neće ispuniti obveze utvrđene na konferenciji COP26, čak i ako neki konzervativci konačno ozbiljno shvaćaju klimatski rizik.

Kina predstavlja daljnju prepreku. Njeno trenutačno obećanje da će do 2030. dosegnuti vršne emisije ugljikovog dioksida nije u skladu s potrebom za ublažavanjem predopterećenja. Ako Kina ranije ne ograniči svoje emisije, klimatska utrka bit će izgubljena.

Naposljetku, tu su gospodarstva u razvoju u kojima će biti potreban velik dio novih ulaganja u klimu.

Sposobnost tih zemalja da doprinesu predopterećenom globalnom putu ublažavanja ovisi o financijskoj pomoći naprednih gospodarstava. Bogate zemlje obećale su takvu pomoć u Glasgowu, ali njihovi raniji propusti u poštivanju sličnih obećanja ne ulijevaju povjerenje.

Postoji razumna šansa da će kombinacija brzog napretka u zelenim tehnologijama, povoljnih političkih kretanja u SAD-u i Kini i financijske pomoći za tržišta u nastajanju omogućiti pojačano ublažavanje potreba planeta.

No postoji i značajna vjerojatnost da će ovo biti desetljeće “vječnog rata” o klimatskim pitanjima, obilježeno nazadovanjem, kašnjenjima i više prekršenih obećanja.

Međutim, Europa može pozitivno utjecati na klimatske politike SAD-a i Kine, posebno putem pažljivo provedenog mehanizma granične prilagodbe emisija ugljika kojim se uvodi pristojba na uvoz s visokim emisijama ugljika u EU.

I može imati odlučniji utjecaj na mobilizaciju potrebnih resursa za tržišta u nastajanju podupiranjem povećanja kapitala za multilateralne razvojne banke u kojima su europske zemlje veliki dioničari.

Nova pravila i ugovori
Druga arena u kojoj uvjeti mogu dovesti do vječnog rata – i time pozvati na europsku “mirovnu misiju” – jest ona o tehnologijama s dvojnom namjenom kao što su kvantno računalstvo, umjetna inteligencija i biotehnologija.

Iako takve inovacije čovječanstvu nude ogromne mogućnosti za dulji život i veću dobrobit, one također podrazumijevaju egzistencijalne rizike slične onima koje predstavljaju nuklearno oružje i klimatske promjene.

Teško je povući crtu između miroljubive uporabe tih tehnologija i njihovog uvođenja kako bi se stekla strateška superiornost nad suparnicima. Agresivna tehnološka konkurencija između Kine i SAD-a već teži trajnom sukobu, u kojem bi dopuštanje drugome da krene naprijed omogućilo da dominira svijetom.

Europa bi mogla voditi u tom području, kao i u području klime. Konkretno, treba stalno upozoravati na te opasnosti i pomoći u osmišljavanju novih pravila i ugovora nalik na paktove za kontrolu oružja koji su prethodno pomogli u zaštiti svijeta od nuklearnog Armagedona.

To može učiniti štiteći temeljne liberalno demokratske vrijednosti od zlouporabe tih tehnologija ne samo od strane država nego i od strane privatnih korporativnih levijatana.

Stoga bi i u pogledu klimatskih promjena i novih tehnologija dualne namjene europski temeljni mirovni projekt trebao postati globalan.

Europa ima velike ljudske i znanstvene kapacitete, a njena devastacija u dva svjetska rata oduzela joj je želju za dominacijom drugima. To olakšava EU da djeluje kao mirovni posrednik.

Iako Europa svakako mora nastaviti poboljšavati dobrobit svojih građana, prihvaćanje globalnih misija poput onih koje su ovdje opisane moglo bi pružiti novu motivaciju za ovu i buduću generaciju Europljana.

© Project Syndicate, 2021.