Je li se Hladni rat vratio, kako to tvrde autoriteti? Je li “slobodan svijet” još jednom suočen s osovinom autoritarizma u porastu? Hoće li ponovno pojavljivanje natjecanja velikih sila djelovati kao vanjski uzročnik saveza? Zasigurno, ako je novi Indo-pacifički sigurnosni savez – nazvan AUKUS i najavljen prošlog tjedna između Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Australije – vodič, odgovor je zasigurno da.

Novo istraživanje ECFR-a, provedeno u 12 zemalja članica EU, čini se potvrđuje to gledište. Gotovo dvije trećine anketiranih u Europi vjeruje da se razvija novi šizam sličan hladnom ratu između Kine i Sjedinjenih Američkih Država. Ali ovaj novi sukob ima obrat: većina stanovništva u EU ne smatra svoje zemlje dijelom ovoga rata.  Čak i prije debakla AUKUS-a koji je doveo do toga da francuska vlada govori o izdaji Washingtona i Londona, stanovnici mnogih europskih zemalja bili su vrlo podvojeni u vezi razgovora o novom globalnom sukobu.

Zapravo, samo 15 posto njih vjeruje da je njihova zemlja u hladnom ratu s Kinom, dok 59 posto vjeruje da njihova zemlja još nije uključena. Postoje nijanse između različitih zemalja članica, ali nazire se ista velika slika: u svakoj zemlji u kojoj je provedena anketa ECFR-a, više je ljudi zanijekalo da su u novom hladnom ratu od onih koji su se složili da bi do njega moglo doći.

Sumnjaju u jamstva SAD-a

Emmanuel Macron želi izgraditi europsku stratešku autonomiju kao alternativu ovisnosti o SAD-u. Ali, naši rezultati pokazuju da većina europske javnosti vidi Bruxelles kao američkog najpouzdanijeg saveznika, a ne alternativnu silu. Kad govorimo o sukobu s Rusijom ili Kinom, Europljani teže vidjeti Bruxelles, a ne vlastite zemlje, kao najaktivnijeg europskog sudionika u ovim sukobima. Usto, 31 posto Europljana vjeruje da je Bruxelles vjerojatno ili sigurno u hladnom ratu s Kinom, što znači da gotovo dvostruko veći broj ljudi smatra da je u hladnom ratu s Kinom EU, a ne njihova zemlja: 44 posto slaže se da je rat u tijeku, a samo 26 posto se ne slaže s tim.

Iako je prerano znati kakve će biti dugotrajne posljedice ove dinamike, jasno je da, u kratkotrajnom okviru, bilo koje opisivanje transatlanskih odnosa kao na bilo koji način povezanih s Kinom i Rusijom, nije u skladu s javnim mnijenjem. ECFR-ovo istraživanje otkriva četiri vidljive podjele između europskih glavnih gradova i Washingtona, koje bi mogle stvoriti napetosti u transatlanskom savezu te između glavnih gradova nacija i institucija EU.

Prva od njih je Washington i Bidenova administracija koja naglašava ideološke izazove u odnosu na kinesku i rusku autokraciju. Njihov opis scenarija koji nalikuje “hladnom ratu”, a u kojem se demokratski Zapad ujedinjeno suprotstavlja autokraciji ne odražava europsko shvaćanje. Prikupljeni podaci ECFR-a otkrivaju da samo nekoliko Europljana vidi autokraciju u odnosu na demokraciju kao vrlo koristan način razumijevanja globalne politike. Najveći dio ispitanika ECFR-ovog istraživanja misli da priroda određenog političkog režima ne objašnjava dovoljno neuspjeh ili uspjeh vlade da rješava probleme pandemije ili klimatskih promjena. Čak i po pitanju doprinosa globalnoj sigurnosti, samo se 50 posto slaže da demokracija čini više od autokracije, dok 36 posto ispitanika vjeruje da režim ne čini razliku.

Sljedeća je podjela nedostatak složnosti među Europljanima po pitanju postoji li uopće stvarna egzistencijalna prijetnja. Tijekom prvog hladnog rata ljudi su bili suglasni presložiti svoje prioritete u svrhu zaštite od sovjetskih tenkova ili nuklearnog holokausta. Mali broj Europljana vidi Xijevu Kinu na taj način, a samo 5 posto njih vjeruje da Kina “vlada svijetom”. Možda je i više zabrinjavajuće za one u Bruxellesu i Washingtonu da manje od jednog u deset u zemljama članicama, uključujući i Njemačku i Francusku, sad vjeruje da se mogu osloniti na sigurnosna jamstva SAD-a, a oko trećine ispitanika smatra da ih “uopće ne trebaju”. A AUKUS sporazum vjerojatno neće stvoriti bilo kakvo povjerenje u ili smanjiti skepticizam prema vanjskoj politici SAD-a.

Najutjecajnije su kompanije

Posljednji anketni rezultati ECFR-a daju neke pojedinosti o pokretačima ovih promjena u percepciji Europljana. Oni pokazuju da, kad se anketirane pitalo tko je najmoćniji na svijetu, većina, u Europi, nije uopće fokusirana na velike sile. Na primjer, samo 13 posto Europljana smatra da američka vlada ima najveći utjecaj na način kojim se vlada svijetom, a samo 6 posto njih na taj način vidi Kinu. Općenito, žitelji Europe naginju mišljenju da najutjecajnije skupine u svijetu danas čine igrači koji nisu dio vlada, kompanije i super – bogati pojedinci.

Treći problem dolazi iz područja geografije, prije nego iz povijesti. On kaže da Europljani smatraju sukob s Rusijom puno realnijim od onoga s Kinom. Kako je već spomenuto, samo 31 posto smatra da se odvija hladni rat između EU i Kine, ali veliki broj od 44 posto smatra da je to točno za odnose EU i Rusije. Osobito ovaj geografski fokus govori o važnoj razlici u usporedbi s prethodnim hladnim ratom: sukob SAD-a i Kine ima globalnu dimenziju, ali nije lokalni za Europu, a veliko područje sukoba vjerojatno se nalazi u Aziji. Prema ovom novom scenariju, Europa ima bolji položaj od Japana prije 1989.: pouzdani američki saveznik, ali onaj koji je van osnovnog područja konfrontacije.  Ako su naše ankete u proteklih nekoliko godina zabilježile trajni trend, to je da će Washington i Bruxelles naići na poteškoće ako budu tražili podršku javnosti za potporu “cijelog društva” u obrani zapadne demokracije. Europski i američki vođe bi, ako pokušaju krenuti na autokracije u Kini i Rusiji, mogli naići na poteškoće, kad otkriju da iza sebe nemaju konsenzus društva.

*Ivan Krastev je predsjedavajući Centra za liberalne strategije u Sofiji i stalni predavač 
na Institutu za humanističke 
znanosti u Beču

* Mark Leonard je suosnivač i direktor Europskog vijeća za međunarodne odnose i autor knjige The Age of Unpeace