Kina zauzima važno mjesto u raspravama o trgovinskoj politici diljem svijeta, no konkretne zabrinutosti razlikuju se od zemlje do zemlje. Dok Sjedinjene Američke Države Kinu već dugo smatraju uništavateljem američke industrije i geopolitičkim suparnikom čiji uspon treba obuzdati, Europa je više zabrinuta zbog implikacija koje kineska dominacija u nekoliko strateških sektora, poput rijetkih zemnih metala, ima za nacionalnu sigurnost.

U posljednje vrijeme, međutim, europski kreatori politika počeli su zvučati sve sličnije svojim američkim kolegama, tvrdeći da rastući kineski uvoz prijeti domaćoj industriji.

Iako je kineska dominacija u sektorima poput rijetkih zemnih metala oduvijek imala strateške implikacije za Europu, nije imala velik utjecaj na europsku zaposlenost ili proizvodnju. A konkurentski pritisci koje su poduzeća iz Europske unije osjećala zbog Kine uglavnom su bili kompenzirani snažnim položajem europske industrije unutar same Kine.

Osnaženi subvencijama

To se sada mijenja. Europskim kompanijama sve je teže natjecati se na kineskom tržištu, čak i kada su ondje značajno investirale, dok kineski izvoz u Europu snažno raste. Bilateralni trgovinski deficit Europske unije s Kinom prošle je godine dosegnuo gotovo 360 milijardi eura (419 milijardi dolara) – gotovo dvostruko više od američkog – pogađajući mnoge ključne europske industrije, poput automobilske.

Kineski izvoznici dodatno su osnaženi golemim državnim subvencijama i politikama usmjerenima na osiguravanje dominacije u visokotehnološkim industrijama, što dodatno povećava europsko nezadovoljstvo. Pozivi europskim čelnicima da zaštite domaću industriju od kineske konkurencije sada su sve glasniji, pa čak i osobe koje su kritizirale carine američkog predsjednika Donalda Trumpa zagovaraju da Europa na “nepoštene” kineske subvencije odgovori vlastitim nametima.

To je politički snažan argument, ali nije utemeljen na zdravoj ekonomiji. Pravednost nije kriterij racionalne ekonomske politike. Važno je samo bi li određena mjera – poput uvođenja carina ili čak zanemarivanja pravila Svjetske trgovinske organizacije zato što “to rade i drugi” – donijela neto korist gospodarstvu. A u ovom slučaju odgovor je negativan.

Možda se čini očitim da bi uvođenje carina na uvoz iz Kine europskoj industriji dalo prednost u odnosu na njezina najjačeg konkurenta. No ta zaštita ima visoku cijenu. Za početak, intermedijarni proizvodi čine više od 40 posto ukupnog uvoza Europske unije iz Kine, što znači da bi carine povećale troškove proizvodnje diljem europskog gospodarstva. Carina na baterije, primjerice, znatno bi opteretila proizvođače električnih vozila na baterijski pogon, ugrožavajući veliki trgovinski suficit Europske unije u tom sektoru.

Birokracija koči

Imamo sunce i vjetar, a uvozimo više od polovice energije: Zašto Hrvatska i dalje igra na rubu ponora?

Bitka za svakog gosta

Zašto bi došli baš kod vas? Odgovor odlučuje tko puni apartmane, a tko ostaje prazan

Taj je suficit važan. Upozorenja da kineski uvoz predstavlja prijetnju europskim proizvođačima automobila uglavnom se usredotočuju na broj kineskih vozila koja ulaze na europsko tržište, uz napomenu da automobili proizvedeni u Kini danas čine sedam posto prodaje automobila u Europskoj uniji. No gotovo 40 posto ukupne proizvodnje automobila u EU-u namijenjeno je izvozu, a jedinična vrijednost europskog izvoza automobila dvostruko je veća od vrijednosti uvoza iz Kine. To upućuje na to da izvozna tržišta mogu činiti i do polovice vrijednosti ukupne proizvodnje.

Za automobilsku industriju, kao i za mnoge druge sektore, uspjeh na izvoznim tržištima nužan je ne samo za opstanak nego i za očuvanje tehnološkog vodstva. Europa zasad uglavnom izvozi visokokvalitetne diferencirane proizvode koji nisu zamjenjivi s proizvodima koje Kina nudi. No europska prednost na tom području brzo se smanjuje jer kineski proizvođači napreduju na ljestvici kvalitete.

Problem je slabi izvoz

Daleko je od izvjesnog da bi carine očuvale europsku konkurentnost nasuprot kineskom izvozu koji se na globalnim tržištima može natjecati cijenom, standardima i inovacijama. Štoviše, najnoviji podaci pokazuju da ključni problem Europe nisu toliko rastući uvozi koliko slabost izvoza izvan Europske unije, koji je padao četiri uzastopna tromjesečja, sve do prvog tromjesečja ove godine.

Carine bi možda pružile privremeno olakšanje nekolicini sektora, ali ne mogu vratiti tehnološko vodstvo, industrijsku dinamiku ni izvoznu konkurentnost. Nedavno iskustvo Sjedinjenih Država potvrđuje takav zaključak: iako je kineski izvoz u SAD pao, preusmjeravanje trgovinskih tokova nije bilo popraćeno američkom industrijskom renesansom. Proizvodnja se umjesto toga seli u treće zemlje, dok viši troškovi inputa opterećuju industrije koje se nalaze niže u proizvodnom lancu.

Izazov za Europu danas nije zaštititi se od kineskog izvoza, nego ostati konkurentna unatoč njemu. Kako bi to postigla, trebala bi povećati ulaganja u inovacije, poticati dublju integraciju jedinstvenog tržišta, raditi na smanjenju troškova energije te provoditi politike koje jačaju njezinu sposobnost globalnog natjecanja.

Tamo gdje Kina predstavlja stvarne sigurnosne rizike – primjerice zbog svoje dominacije u kritičnim mineralima ili drugim strateški važnim proizvodima – ciljane mjere poput stvaranja zaliha, diversifikacije opskrbnih lanaca i povećanja strateških rezervi su opravdane. No to su iznimke. Za najveći dio europske industrije uspjeh neće ovisiti o tome kako zadržati kineske proizvode izvan tržišta, nego o tome kako osigurati da europski proizvodi i dalje budu traženi diljem svijeta.

© Project Syndicate, 2026.