Kada se europski čelnici okupe kako bi raspravljali o budućnosti kontinenta, dnevnim redom neizbježno dominira dobro poznati katalog kriza: industrijska stagnacija, zaostajanje u konkurentnosti, propadanje okoliša, sigurnosne ranjivosti i sve veći nedostatak vještina. No, takav okvir promašuje dublju stvarnost: Europa se ne suočava samo s ekonomskim i geopolitičkim natjecanjem; ona je unutar sve žešćeg kulturnog rata oko narativa, smisla i pripadnosti.

Dok je uobičajeni politički odgovor refleksno usmjeren odozgo prema dolje, bilo da je riječ o prilagođavanju propisa, izmjeni kapitalnih zahtjeva ili državnim potporama, ovaj tehnokratski pristup često zanemaruje temeljnu povijesnu istinu: najtransformativnije ideje u Europi, one koje su mijenjale paradigme, nisu rođene u briselskim hodnicima ili nacionalnim ministarstvima, već unutar civilnog društva. U ključnim trenucima, upravo su civilne i kulturne infrastrukture te koje apstraktne vrijednosti pretvaraju u stvarnost. Dobar primjer za to je program Erasmus, koji sljedeće godine slavi 40. obljetnicu.

Prekogranično učenje

Danas je Erasmus prepoznat kao ključni stup europske integracije, institucionalni okvir koji milijunima mladih omogućuje da iskuse prekogranično učenje. On je opipljiva manifestacija integrirane Europe. Uspjeh mu ne leži samo u mobilnosti, već u smislu. Erasmus je pomogao u izgradnji europskog osjećaja pripadnosti, nečega što se ne može stvoriti zakonima, već se mora njegovati kroz proživljeno iskustvo, odnose i kulturnu razmjenu.

Kada je pao Berlinski zid, pomirenje Istoka i Zapada nije se oslanjalo samo na diplomaciju na visokoj razini. Ono je uspjelo jer su civilno društvo i kulturne mreže s obje strane provele godine njegujući odnose od same baze. Slično tome, uspjeh “velikog praska” proširenja Europske unije 2004. nadilazio je političku retoriku zahvaljujući dugogodišnjim kulturnim razmjenama koje su izgradile neovisne civilne infrastrukture diljem regije. Unatoč povijesnoj ulozi u oblikovanju moderne Europe, mnoge od tih institucija, think-tankova i civilnih mreža suočavaju se sa sve većim administrativnim uznemiravanjem, pozivima na ukidanje financiranja i restriktivnim zakonima o inozemnom financiranju koji su osmišljeni kako bi se ograničio neovisni javni diskurs.

Lampice upozorenja trepere crveno diljem EU-27. Od agresivnog djelovanja mađarskog Ureda za zaštitu suvereniteta i zakonodavnih napora Slovačke da nevladine organizacije označi kao “organizacije s potporom iz inozemstva”, do pokretanja kontroverzne “Radne skupine za nadzor” u Europskom parlamentu, koja je pod krinkom mjera protiv lobiranja izričito osmišljena za ciljanje i delegitimizaciju financiranja trećeg sektora, model za ograničavanje civilnog prostora ubrzano se širi.

Ovi se događaji ne bi trebali promatrati kao izolirani ili isključivo birokratski trendovi. Napadi na civilno društvo, kulturu i neovisne medije sve su više strateški – usmjereni na nagrizanje prostora u kojima društva pregovaraju o smislu, grade povjerenje i oblikuju zajedničke identitete. Slabljenje tih infrastruktura način je destabilizacije demokratskih sustava iznutra – bez ikakvog prelaska fizičke granice.

Čak i u povijesno stabilnim demokracijama, kao što su Austrija, Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo, neovisni nadzorni organi i kulturni prostori suočavaju se sa sve većim pritiskom jer se parlamentarne istrage i revizije “političke neutralnosti” koriste kao oružje protiv njihova rada. Ambicija nije samo utišati domaće neistomišljenike, već i izolirati zajednice, zaustaviti integracijske programe te razjediniti stanovništvo koje su inicijative poput Erasmusa desetljećima povezivale. Strateške implikacije dopuštanja da se to dogodi u Europi iznimno su duboke.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Vlade i međunarodna tijela po svojoj su strukturi neskloni riziku, skloni grupnom razmišljanju i vezani kratkoročnim izbornim ciklusima – zato su loše opremljeni da se izolirano, sami od sebe, inovacijama izvuku iz višedimenzionalnih kriza. Oni ovise o neovisnim civilnim i kulturnim ekosustavima koji u javnu raspravu unose alternativna rješenja, premošćuju jaz u povjerenju i proširuju raspon mogućih odgovora. Civilno društvo izvrsno je u tom pogledu jer preuzima operativne rizike na razini lokalne zajednice i premošćuje jaz u povjerenju između građana i institucija. To je nešto što vlade ne mogu kopirati.

Umjesto ponavljanja floskula

U tom smislu, civilno društvo i kulturne infrastrukture funkcioniraju kao demokratski imunosni sustav Europe – održavajući otpornost, posredujući u razlikama i jačajući legitimitet. Obrana neovisnih zaklada stoga nije pitanje progresivnog milosrđa ili kulturne sentimentalnosti – to je geopolitička nužnost i preduvjet za strukturne inovacije.

Suočeni sa sistemskim prijetnjama, mnogi u tom sektoru okreću se očuvanju povijesti kako bi učvrstili svoj legitimitet. Niz ključnih zbirki koje dokumentiraju kako su filantropske zaklade izgradile intelektualni kostur poslijeratne Europe uskoro će biti otvorene za javnost u Povijesnom arhivu Europske unije (HAEU) u Firenci. Zapisi, koji uključuju korespondenciju i razmjenu ideja nekih od vodećih mislilaca i zagovaračkih skupina kontinenta, čine više od samog ilustriranja prošlih postignuća. Oni su empirijski dokaz da civilni sektor djeluje kao ključni europski laboratorij za istraživanje i razvoj, inkubirajući ideje dok ne budu dovoljno zrele da ih država prihvati i podigne na višu razinu.

Taj povijesni model upravo je ono što moderna politika EU-a mora zaštititi kroz strukturne reforme. Umjesto ponavljanja poznatih floskula o europskim vrijednostima, čelnici moraju aktivno zaštititi neovisne mreže koje ih stvaraju – počevši od financijske sigurnosti. Kako bi se to postiglo, u višegodišnji proračun Unije trebale bi se uvesti stroge zaštite financiranja. Time bi se osiguralo da se strateški stupovi, poput fonda za znanstvena istraživanja Obzor Europa (Horizon Europe) ili dugogodišnjeg kulturnog programa Kreativna Europa (Creative Europe), ne mogu ideološki iskorištavati za isključivanje neovisnih aktera.

Uspostavljanje čvrstih i funkcionalnih mehanizama za praćenje i kažnjavanje članica koje koriste birokratska ograničenja kako bi oslabile neovisne zaklade i nevladine organizacije također bi trebalo biti prioritet. No, obrambene mjere moraju biti popraćene i strukturnom integracijom, kao i stvaranjem službenih kanala – poput inicijative AgoraEU. Oni bi činili okosnicu europskog ekosustava od javnog interesa sposobnog oblikovati narative jednako kao i politike, a kroz njih bi donositelji odluka mogli sustavno ugrađivati ideje provjerene na terenu u procese donošenja odluka.

Prije gotovo 40 godina, jedinstveno javno-filantropsko partnerstvo iznjedrilo je program Erasmus, dokazavši da mašta može trijumfirati nad institucionalnim preprekama. Suočeni s današnjom oštrom međunarodnom konkurencijom, europski čelnici moraju shvatiti da ne mogu zagovarati demokraciju i inovacije u inozemstvu ako dopuste da se sami arhitekti tih uspjeha utišaju kod kuće.

© Project Syndicate, 2026.