Potrošačke cijene u eurozoni porasle su u prosincu za 5% na godišnjoj razini, dok je broj Googleovih pretraživanja za “inflacijom” nedavno porastao trostruko u Njemačkoj i deseterostruko u Francuskoj. Stoga je na prvi pogled teško izbjeći dojam da će Europa – poput Sjedinjenih Američkih Država, u kojima je godišnji rast cijena dosegnuo 7 % – teško ukrotiti zmaja inflacije.

Nakon što je odbacila zabrinutost zbog predugog rasta cijena jer je glavni rizik deflacija, Europska središnja banka, kao i američke Federalne rezerve, sada je u defenzivi.

Kritičari optužuju ESB da opasno zaostaje za krivuljom inflacije i da je zanemarila svoj prevladavajući zadatak: osigurati stabilnost cijena. Neki tvrde da je, nakon godina avanturističkog kvantitativnog popuštanja, stigao dan obračuna.

I Fed i ESB svakako mogu biti krive što nisu dovoljno rano uočile trenutni rast cijena. Ali to nije razlog za trpanje SAD-a i eurozone u isti koš. Suprotno raširenom uvjerenju da se inflacija vratila zauvijek s obje strane Atlantika, izgledi za SAD u osnovi su lošiji, iz tri razloga.

Prvo, pod bivšim predsjednikom Donaldom Trumpom i njegovim nasljednikom Joeom Bidenom, Sjedinjene Američke Države uhvatile su se u koštac s posljedicama šoka uslijed pandemije bolesti COVID-19 golemim fiskalnim poticajem.

Od ožujka 2020. do rujna 2021. novac prenesen kućanstvima i poduzećima u SAD-u izvanrednim smanjenjem poreza, dodatnim naknadama za nezaposlenost, oprostom duga i drugim programima iznosio je nevjerojatnih 2,5 bilijuna dolara ili više od 11 % pretkrizne razine BDP-a.

Istina, dio tog novca zamijenio je nedostatak jakih, ugrađenih amortizera kakvi su odavno uobičajeni u Europi. Na primjer, dodatne naknade za nezaposlenost bile su potrebne zbog ograničene velikodušnosti i kratkog trajanja standardnog razdoblja naknada.

Međutim, fiskalni odgovor SAD-a bio je pretjeran – i, kao što su Larry Summers i Olivier Blanchard istaknuli prije godine dana, previše fiskalne potpore moralo je stvoriti ogromnu neravnotežu.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

S obzirom na povijesno nisku razinu nezaposlenosti prije krize uzrokovane bolešću COVID-19, nije bilo nade da bi potencijalna proizvodnja mogla odgovarati dodatnoj potražnji koja je proizašla iz aktualne politike.

Europa je u međuvremenu bila paradoksalno velikodušnija i štedljivija u isto vrijeme. Kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron u ožujku 2020. najavio pokretanje masovne sheme prisilnog dopusta, a država će podmiriti troškove plaća zaposlenika u stanju mirovanja zbog pandemije, jasno je i glasno rekao da će država ispuniti svoju odgovornost za zaštitu, “bez obzira na cijenu”.

Nisu svi u Europi rekli isto, ali gotovo sve vlade usvojile su isto stajalište. Neko vrijeme više nije bilo proračunskog ograničenja, a ESB je bila u pripravnosti da pomogne vladama raditi svoj posao. Građani su bili razumljivo zapanjeni.

Međutim, francuska shema prisilnog dopusta, unatoč tome što je u jednom trenutku obuhvatila 40 % radne snage, na kraju je koštala samo 1,4 % BDP-a. Kako se javno zdravlje poboljšavalo i ljudi su se vraćali na posao, prisilni dopust brzo se smanjio. Sve u svemu, ukupni fiskalni troškovi potpore kućanstvima i poduzećima ostali su na oko 3-4% BDP-a.

Europa, za razliku od SAD-a, nije neselektivno bacala novac na gospodarske probleme izazvane pandemijom. Prihodi kućanstava zadržani su, a ne povećani. Kao rezultat toga, nije bilo ogromne prekomjerne potražnje.

Drugi čimbenik je da su radnici u Europi na prisilnom dopustu zadržali svoje ugovore o radu i sigurnost zaposlenja koja iz njih proizlazi. Istina, privremeni radnici i oni s ugovorima na određeno vrijeme platili su visoku cijenu kao rezultat krize uzrokovane bolešću COVID-19, a borili su se i novi pripadnici radne snage.

No, u cjelini, europske države djelovale su kao osiguravatelji i štitile radnike i poslodavce od razornog šoka. Stoga ne treba čuditi da je europska pretpandemijska radna snaga ostala uglavnom netaknuta nakon što je najgore prošlo. S druge strane, američki donositelji politika još uvijek se pitaju što je uzrokovalo nestanak 2,7 milijuna radnika tijekom krize i kako spriječiti višestruka uska grla u gospodarstvu u kojem prekomjerna potražnja koegzistira s ograničenjima opskrbe.

I u Europi i u SAD-u mnogi razmišljaju hoće li promijeniti posao, poslodavca ili sektor, a mnoge tvrtke imaju problema sa zapošljavanjem. Ali to nije isto što i povlačenje iz radne snage. Gledajući unatrag, europski socijalni model pokazao se učinkovitijim od američkog pandana u osiguravanju kontinuiranog sudjelovanja radnika.

Posljednji razlog zbog kojeg su prijetnje inflacije više zabrinjavajuće u SAD-u jest što se američki Fed izričito obvezao da će biti spreman uskočiti. Još u kolovozu 2020. predsjednik Feda Jerome Powell predstavio je novu strategiju kojom će donositelji politika nastojati postići produljenu inflaciju iznad ciljne vrijednosti nakon razdoblja inflacije ispod ciljne vrijednosti, a također će nastojati promicati “maksimalnu zaposlenost”.

Quid pro quo za tako hrabro promišljanje trebala je biti odgovorna fiskalna politika. Ali sada kada su Kongres i predsjednik napravili suprotan izbor, Fed je prisiljen strmoglavo promijeniti smjer.

Naravno, ESB također se suočava s ograničenjima. Svi se pitaju hoće li Italija, s javnim dugom koji je skočio na 155% BDP-a, moći plasirati obveznice investitorima nakon što ESB počne provoditi svoj program kupnje obveznica. Ali barem ESB nije dodala vlastito ograničenje.

Prije deset godina odgovor Europe na financijsku krizu bio je katastrofa. Ali sada, s učinkovitijim socijalnim modelom i usmjerenijom fiskalnom potporom, Europa je upravljala ovom krizom bolje nego SAD. Iako se svakako mora pozabaviti vlastitim problemima, ni politički izazovi ni rješenja nisu identični onima o kojima se raspravlja u Washingtonu.

Kao što je Laurence Boone, glavni ekonomist OECD-a, nedavno rekao ministrima financija eurozone, nema razloga za pooštravanje fiskalne politike u eurozoni, a u ovoj fazi nema razloga za napad na rastuću, ali i dalje uglavnom energetski usmjerenu inflaciju, agresivnim podizanjem kamatnih stopa.

Iako je inflacija u mnogim zapadnim gospodarstvima na najvišoj razini u posljednjih nekoliko desetljeća, priča nije svugdje ista. Budući da inflacijska nervoza u SAD-u sve više prožima tržišta, europski donositelji politika morat će ostati pribrani i usredotočeni na predstojeće zadatke.