Naslov teksta objavljenog prije nekoliko dana: “Svjetska ljestvica digitalne konkurentnosti: Susjedna Slovenija od nas je bolja za 20 mjesta” navodi na razmišljanje.

U tekstu stoji: “Hrvatska je zauzela 55. mjesto od ukupno 64 vodeće svjetske ekonomije na najnovijoj IMD – Svjetskoj ljestvici digitalne konkurentnosti 2021. koju je objavilo Nacionalno vijeće za konkurentnost, partner-institut Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne. Najbolje smo pozicionirani u stupu znanja (47. na ljestvici), a najlošije u spremnosti za budućnost (60. na ljestvici)”.

To je problematično ne zbog činjenice što je nama bliska država, udaljena od Zagreba jedva 30-ak kilometara, toliko bolja već zbog toga što su nam startne pozicije prije 30-ak godina bile vrlo slične. Dvije u bivšoj državi najnaprednije republike svoj neovisni put počele su graditi iste godine.

Nitko u ovoj jednadžbi ne izuzima činjenicu ratnih vihora 90-tih koji su pogodili Hrvatsku, a Sloveniju nisu i ako smo krenuli s iste startne linije recimo da su susjedi trčali bez prepreka, a mi s preprekama.

Ipak ostaje pitanje 30-ak godina kasnije zašto su susjedi bolji za 20 mjesta, ali i zašto je još cijeli niz članica Europske unije bolji i za više mjesta, te zašto je Hrvatska na ovoj ljestvici posljednja od zemalja EU i u ovom trenutku prestiže jedino pojedine latinoamerička države i nikog više.

Rado pričaju o Rimcu i Infobipu

Često se hvalimo našim stručnjacima koji masovno rade izvan države, često pišemo i o uspjesima naših stratupa koji postaju jednorozi i privlače strane ulagače… U čemu onda leži problem?

Ne bi li trebali biti daleko bolji od niza zemalja svijeta, ne bi li trebali biti barem odmah iza Estonije? I eto ga, odgovor dolazi sam po sebi. Estonija, uz odluka države da bude digitalna i time predvodnica 21. stoljeća, protiv Hrvatske u kojoj stratupi i ostale tehnološke kompanije uspijevaju državi unatoč.

Vratimo li se malo u vremena prije pandemije, koja nas je sve gurnula u digitalizaciju pa tako i državni aparat, i pogledamo tretman koji je ICT sektor dobivao od države naš položaj na ljestvici digitalne konkurentnosti i slijepcu bi bio jasan.

I da, malo smo u bavljenju koronom, cjepivima, posljedicama po gospodarstvo zaboravili kako je to bilo i ne tako davne 2019. U tim trenucima rasli smo na krilima turizma i odlične sezone, razgovarali o europskom novcu i njegovom trošenju, ali malo tko je unutar državne strukture imao sluha za apele ICT zajednice i njihovo ukazivanje kako trebaju i moraju biti dio strateške industrije u Hrvatskoj.

I sve se to kroz godinu i pol promijenilo i danas naši vlastodršci rado pričaju o Rimcu i Infobipu, kod nekih od njih dovode EU čelnike na fotografiranje i slično, međutim ta 2019. treba nam svim biti opomena.

Jer ako se država po završetku pandemije, a on će doći prije ili kasnije, vrati starim uzusima ponašanja, kroz godinu ili dvije ponovo ćemo gledati neke ljestvice i pitati se zašto je država udaljena svega 30-ak kilometar od nas, koja je u svoju neovisnost krenula kada i mi prije 30-ak godina, bolja za 20 ili više mjesta.

Kobni nedostatak vizije

Naravno, ostaje pitanje kolika je snaga države na jednom drugom području, a to je obrazovanje. Teren na kojem gubimo je svakako i onaj obrazovni. Razne ljestvice o kvaliteti sveučilišta već dugi niz godina ukazuju na problem koji Hrvatska ima s obrazovanjem.

A taj problem počinje već od osnovne škole te se nastavlja dalje. Naši kadrovi, naše hvaljenje velikim znanjem o svemu i svačemu polako postaju mitovi, a dolaze generacije koje su sve slabije obrazovane, posebice ako se govori o potrebama tržišta rada.

Zbog toga mogao bi se dogoditi i jedan paradoks o kojem rijetko razmišljamo. Mogli bi mi Sloveniju i dostići na ljestvici digitalne konkurentnosti, mogli bi se mi približiti i nekim drugim europskim državama i onda se naći u deficitu kadra i polako shvatiti da dugo čekanje i nedostatak vizije razvoja nije nešto što se ispravlja s par pandemijskih poteza već nešto što se u konačnici plaća stoljećima.

Zato krivnja za našu poziciju i daleko bolju poziciju Slovenije nije na Domovinskom ratu ili loše odrađenoj privatizaciji, to su dvije prepreke koje smo ipak na našem putu uspjeli svladati, najveća krivnja je u neimanju vizije. Estonija je 90-tih rekla što želi – digitalnu državu – i danas to imaju.

Što smo ono mi rekli 90-tih da želimo? Ako me sjećanje dobro služi, rekli smo malu Švicarsku. Pa eto, ostaje svima da se zapitaju zašto Estonci imaju digitalnu državu, a mi se iseljavamo u Švicarsku…