Optimizam odjeka sastanka na Aljasci i onoga koji je potom uslijedio u glavnom gradu Sjedinjenih Država, koji je u prvim satima euforično širio predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump, a oprezno usvajali ostali dionici, nije dugo trajao.

Strane u mogućem trilateralnom dogovoru o miru, zapad (suštinski predvođen interesima SAD-a, a koje financiraju njegovih zapadni sljedbenici), Vladimir Putin (tj interesi kremljocentrične oligarhije) i Zelenski (i svi, sve vidljiviji, interesi oko njega) prije spomenutog i željenog dogovora odlučili su pokazati svoje adute prije završnog ili, radije, ponovnog miješanja karata za mirovnim stolom.

Sredstvo prisile

Osim, dakle, sukoba priopćenjima o najavljenom primirju, ili trajnijem miru, o teritorijalnim, sigurnosnim i ekonomskim uvjetima za tako nešto, strane u ratu poduzimaju sve značajnije ratne akcije, pokušavajući njima utjecati na pregovaračke pozicije. I ne radi se samo o rušenju besposadnih letjelica na teritoriju zemalja članica Sjevernoatlantskog (NATO) saveza, kao krajnjeg ukrajinskog saveznika, a neki bi rekli i sakrivenog upravljača ovoga sukoba. Naime, još je genijalni plagijator Sun Tzua, pruski general Carl von Clausewitz, napisao kako je infrastruktura legitimni vojni cilj i sredstvo prisile u vojnim i pregovaračkim namjerama.

Sukladno tomu, u posljednjih je nekoliko dana ukrajinska strana djelovala na ponajveći naftovod na svijetu, četiri tisuće kilometara dugačak naftovod Družba, koji je napravljen za vrijeme Hladnoga rata, a služio je dobrom dijelu Europe sve do 2022. godine, u nabavi nafte istočne provenijencije prilično jeftinim putem i inicijacije cijelog niza paketa sankcija na ruske energente. Izuzetak na spomenute pakete sankcija imale su Mađarska i Slovačka, zbog specifične geografije i nemogućnosti brze prilagodbe na prestanak izloženosti svoje industrije i energetike istočnim plinovodima i naftovodima. Takva situacija je trebala trajati do 2027. godine, no ukrajinski i interesi zapadnih obavještajnih agencija koji im pomažu, čini se, žele drukčije.

Privremeno zatvaranje naftovoda na ruskom teritoriju zbog ukrajinskih zračnih diverzija, sada je službeno, ima za cilj prisiliti te dvije zemlje konzumirati manje svojih prava na zaustavljanje odluka Europske unije – sprječavanje blokiranja konsenzusa zemalja članica – poglavito u politikama pomoći Ukrajini. I ne samo to! Proteklih je dana privremeno onesposobljeno veliko postrojenje za preradu plinskog kondenzata u blizini Sankt Petersburga na Baltičkom moru, koje koriste sankcionirani Gazprom, ali i nesankcionirana kompanija koja se dominantno bavi izvozom ukapljenog plina (LNG), Novatek.

Ovo je postrojenje ključno za izvoz ne samo ukapljenog plina, o sankcioniranju kojega se vode višemjesečne rasprave, nego i za daljnji transport sibirskoga plina putem arktičkih plinovoda, što se, također, može tumačiti kao pritisak na energetski i industrijski sektor zemalja koje gravitiraju Sjeverno moru, ne bi li izvršile dodatan pritisak na svoje vlade u snažnijoj pomoći Ukrajini, sada kada je jasno kako se ušlo u razdoblje Trumpova i Putinova “zavrtanja ruku” uoči konačnog raspleta rata u toj zemlji.

Ako tomu pridodamo sve izgledniji rasplet istrage glede sabotaže na plinovodu Sjeverni tok, a koja bi mogla pokazati kako je cijeli “posao” napravljen u suradnji s ukrajinskom stranom, i najvećem skeptiku postat će jasno kako je energetska infrastruktura (p)ostala jedan od ključnih poluga u obrani Ukrajine od ruske agresije i okupacije dijela njezina teritorija. Do krajnjih razina makijavelizam. U toj intenciji cjenovni argumenti dobave energenata prestaju biti jedini, ponegdje čak i primarni, a sigurnost opskrbe i trgovanje među sigurnosno vrijednosnim saveznicima preuzima primat.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Hrvatska infrastrukturna politika u tom je dijelu, primorana politikama i odlukama obrambenog i ekonomsko-energetskog saveza kojima pripada ili dalekovidnošću, glede koje je potpisnik ovih redova poslovično sumnjičav, hrvatskih donositelja odluka, svejedno je, uspjela se pozicionirati prilično dobro.

LNG terminal Krk

Naša ključna infrastruktura, terminal za ukapljeni plin na Krku – koji ovih dana doživljava udvostručenje kapaciteta, njegovi dominantni i ključni zakupnici sa svojim trgovačkim ugovorima, njihovi brodarski logističari, infrastruktura, prometna i skladišna, sustava Jadranskog naftovoda (Janaf), sa zakupničkim trgovačkim ugovorima i pripadajućim logističarima – postala je strateško mjesto za opskrbu energentima srednje i jugoistočne Europe.

Posebno je to vidljivo u mogućnostima trajnijeg oštećenja naftovoda Družba i mogućeg ratnog pritiska na jedini funkcionalni plinovod iz Rusije Tursko-balkanski tok. No, kako se naša infrastruktura nalazi u poziciji opsluživati liniju razdvajanja sigurnosno-energetskih blokova, vidljivo je to i na, već šestoj mjesečnoj, odluci ministarstva financija za zamrzavanjem sankcija Naftnoj industriji Srbije i njezinu ugovoru u opskrbi putem Janafa.

Barem dok se susjedna Srbija konačno ne odluči kojem dijelu novoga svijeta pripada i/ili dok se (uz pomoć hrvatskih energetskih i logističkih kompanija i nekih fondova iz EU-a?) ne nađe vlasničko rješenje za tu stratešku kompaniju. No, i to će ovisiti o ishodima procesa, davno započetih, ali učvršćenih na Aljasci jer Gazprom u NIS nije došao isključivo iz ekonomskih razloga.