Institucionalni ulagači sve više prihvaćaju napore za postizanje nulte neto stope emisija stakleničkih plinova (GHG) do 2050. Neki već provode mjere portfelja i uključuju klimatske čimbenike u svoje odlučivanje.

Ujedinjeni narodi sazvali su Savez vlasnika imovine s nultom neto stopom emisija koji je već primio 46 članova. Sastoje se od mirovinskih fondova i osiguravajućih društava s oko 6,7 bilijuna dolara imovine pod upravljanjem (AUM).

Koraci poduzeti u ovom desetljeću bit će odlučujući u pogledu postizanja cilja iz sredine stoljeća. Od članica Saveza, 23 su javno objavile ciljeve smanjenja emisija stakleničkih plinova za 2025. godinu, što znači da predano rade na neodložnom djelovanju.

Preostalih pet članova koji su dužni postaviti ciljeve ove godine uskoro će proglasiti sličan privremeni cilj. Inicijativa nulta neto stopa emisija također se uspostavlja u investicijskoj-upravljačkoj i bankarskoj industriji, u vrijednosti 43 bilijuna dolara, odnosno 37 bilijuna dolara imovine pod upravljanjem.

Pa ipak, državni investicijski fondovi – koji predstavljaju imovinu pod upravljanjem u ukupnom iznosu od oko 10 bilijuna dolara – upadljivo su odsutni, čak i iako su neki u vlasništvu država koje su usvojile ambiciozne klimatske ciljeve.

U postojećim međunarodnim sporazumima, emisije stakleničkih plinova mjere se na razini zemlje, što podcjenjuje potencijalni utjecaj na klimu zemalja s velikim inozemnim udjelima u imovini.

Na primjer, neto imovina norveškog državnog investicijskog fonda tri puta je veća od norveškog gospodarstva, a emisije ugljika iz portfelja otprilike su dvostruko veće od ukupnih emisija te zemlje.

Iskoristiti financijsku snagu

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Norveška nije jedina. Nedavno izvješće Međunarodnog foruma državnih investicijskih fondova (IFSWF) pokazuje da takvi fondovi diljem svijeta zaostaju. Oko tri četvrtine izvješćuje da imaju manje od 10% udjela u strategijama povezanima s klimom, dok je samo 14% donijelo odluke o smanjenju imovine povezane s klimom ili okolišnim ciljevima.

Dok 24% državnih investicijskih fondova u širem okolišnom, socijalnom i upravljačkom (ESG) okviru sudjeluje u djelovanju na području klime, samo 12% njih ima jasnu politiku borbe protiv klimatskih promjena.

Općeprihvaćena načela i prakse (“načela Santiago”) zasigurno ne navode zahtjeve održivosti za državne investicijske fondove. No vlade zemalja koje imaju državne investicijske fondove trebale bi na UN-ovu konferenciju o klimatskim promjenama u Glasgowu (COP26) u studenom gledati kao na priliku da se u potpunosti obvežu na program nulte neto stope emisija.

Postoji nekoliko razloga zašto bi to trebale učiniti. Za početak, ciljevi nulte neto stope emisija do 2050. postaju srednjostrujaško očekivanje za sve velike institucionalne ulagače.

Ako vlade odluče ne obvezati svoje državne investicijske fondove na taj cilj šlepat će se na rastućem udjelu privatnog financijskog sektora koji već postaje zelen – što je paradoks financiranja borbe protiv klimatskih promjena ako ga je ikada bilo.

Povrh toga, nema smisla da vlade koje žele biti dosljedne u svojim klimatskim obvezama odvajaju emisije portfelja državnih investicijskih fondova od općih klimatskih ciljeva. Domaći fokus međunarodnih sporazuma o klimi ne bi se trebao tumačiti kao slobodan prolaz za emisije povezane sa stranim ulaganjima.

Umjesto toga, vlade bi trebale koristiti financijsku težinu svojih državnih investicijskih fondova kako bi potaknule djelovanje na području klime na međunarodnoj razini.

Posljednje, ali ne i najmanje važno, prelazak na niskougljično gospodarstvo predstavlja najveću priliku za ulaganje u posljednjih nekoliko desetljeća. Prelazak sa “smeđeg” na “zeleno” zahtijevat će promjene u razmjerima druge industrijske revolucije; oni koji stvaraju nova tržišta ili ulaze u njih rano ubrat će ogromne prinose.

Kao jedan od rijetkih državnih investicijskih fondova s eksplicitnim ciljem smanjenja emisija, Novozelandski mirovinski fond već je počeo iskorištavati te nove mogućnosti. U razdoblju od 2017. do 2020. portfelj referentnih vrijednosti za niske emisije ugljika, koji čini 40% njegove ukupne imovine, ostvario je prinose koji su bili 0,6 % veći od njegova standardnog portfelja referentnih vrijednosti.

S druge strane, norveški državni investicijski fond propustio je u istom razdoblju 126 milijardi dolara potencijalnih povrata, jer je umjesto zelenih dionica uložio u naftu i plin.

Razvoj novih održivih sredstava

Za državne investicijske fondove, kao i za druge institucionalne ulagače, ostajanje na marginama napora za ublažavanje globalnih klimatskih promjena više nije opcija.

Međutim, nije ni dovoljno usredotočiti se isključivo na rizik portfelja povezan s klimom, ignorirajući pritom širi utjecaj fonda na klimu. Da bi se državni investicijski fondovi uozbiljili i pridružili Savezu vlasnika neto-nulte imovine, od njih bi se zahtijevalo da svakih pet godina postavljaju veće ciljeve u pogledu emisija, izvještavajući godišnje o svom napretku po pitanju njihovog ispunjenja.

Od njih se također očekuje ne samo ulaganje u zelenu imovinu, već i – što je još važnije – razvoj novih održivih sredstava.

Zemlje poput Francuske, Irske, Novog Zelanda, Norveške, Singapura i Ujedinjenih Arapskih Emirata u dobrom su položaju da vode globalni pokret državnih investicijskih fondova prema obvezama postizanja nulte neto stope emisija na COP26.

Ako to učine, uskoro bi mogli slijediti ostali fondovi s velikim investicijskim timovima i sofisticiranim operacijama, a oni s manje resursa bili bi, nadamo se, blizu njih.

© Project Syndicate 2021.

Koautor članka je Günther Thallinger, član Upravnog odbora Allianza SE, predsjednik je Saveza vlasnika imovine s nultom neto stopom

* Stajališta iznesena u ovom članku vlastita su autorska stajališta i ne predstavljaju nužno stajališta OECD-a.