Krajem lipnja zapadni su mediji bili opsjednuti sudbinom Titana, male podmornice koja je vozila nekoliko milijardera do potonulog Titanica, a poslije je utvrđeno da je implodirala nekoliko sati nakon početka spuštanja.

U međuvremenu se brod s oko 750 ekonomskih izbjeglica prevrnuo kod grčke obale. Umrlo je stotine ljudi koji su se ukrcali u Libiji nakon pogibeljnih putovanja iz Afganistana, Pakistana i Sirije. Pakistan je proglasio dan žalosti zbog svojih građana izgubljenih na moru. Ali Zapad na to nije obratio osobitu pozornost.

SAD-u fali 2,4 milijuna radnika
Naravno, nepravedno je kriviti novinare što su odgovorili na zahtjeve svoje publike. Relativno oskudno izvještavanje o migrantskoj tragediji simptomatično je zbog veće sklonosti ignoriranju nevolja onih koji su slučajno rođeni u manje privilegiranim dijelovima svijeta.

Raspoloženje se promijenilo od izbjegličke krize 2015., kada su jezive fotografije dječaka migranta koji je izbačen na tursku obalu izazvale ogorčenje i snažnu reakciju donositelja politike u bogatim zemljama. U međuvremenu se zapadna javnost navikla na takve slike, češće gledajući u svoje dvorište ili usredotočujući se na druge prioritete.

Istina, cinik bi mogao reći da je intenzivno izvještavanje o izbjegličkoj krizi 2015. bilo manje motivirano idealizmom nego pragmatičnom zabrinutošću zbog toga što su Europu preplavili milijuni ljudi koji bježe od nasilja. No, čak i da je tako, iste brige nalažu da napredna gospodarstva danas više pažnje posvećuju problemima svijeta u razvoju.

Većina vlada širom svijeta priznaje da više ne može ignorirati klimatske promjene i druge štete koje se nanose okolišu. Ali ignoriranje ogromnog jaza u životnom standardu između globalnog sjevera i juga na sličan je način postalo neodrživo. Zahvaljujući napretku u komunikacijskoj tehnologiji i pristupu društvenim mrežama, siromašni su danas itekako svjesni velikih razlika između svog života i života ljudi koji žive u bogatim zemljama.

Dok te razlike ostaju, nastavit će odlaziti na sjever u potrazi za boljom budućnošću. Nema granice, nema zida i nema mora koje će ih zadržati ondje gdje jesu. Tekuća imigracijska kriza na južnoj granici Sjedinjenih Američkih Država i kontinuirana drama na morima oko Grčke i Italije jasno su to pokazali.

Ali potraga za boljim životom je samo strana ponude u toj jednadžbi. Na strani potražnje, nedostatak radne snage stvorio je snažan poticaj za dovođenje ljudi u napredna gospodarstva kako bi obavili posao koji starosjedioci više ne rade.

U odsustvu dobro promišljene imigracijske politike koja može zadovoljiti tu potrebu, krijumčari su popunili prazninu. Nedostatak radne snage u razvijenim gospodarstvima nije neka privremena ili kratkoročna pojava. U SAD-u, nedavno objavljena studija instituta Brookings dokumentira manjak od 2,4 milijuna radnika od prosinca 2022. u odnosu na 12-mjesečni prosjek koji završava u veljači 2020.

Većina tog pada dogodila bi se bez pandemije, zbog promjena u dobi i obrazovanju stanovništva. No, paoje i prosječni broja radnih sati tjedno, što je uzrokovalo dodatni manjak ponude radne snage od 2,4 milijuna ljudi.

Pad i nakon pandemije
Smanjenje radnih sati ne može se pripisati samo pandemiji bolesti COVID-19. Iako njegovi uzroci još nisu u potpunosti shvaćeni, ponovna procjena ravnoteže poslovnog i privatnog života čini se mogućom hipotezom. Zaključak je da će se nedostatak radne snage nakon pandemije vjerojatno nastaviti, i u SAD-u, i u Europi, gdje niska plodnost i starenje stanovništva nose slične demografske izazove.

Iako napredak u automatizaciji, robotici i umjetnoj inteligenciji može ublažiti neke izazove u opskrbi radnom snagom, ne može se svaki posao zamijeniti robotom ili računalno generiranom uslugom. Mnogi poslovi koji su i dalje traženi pripadaju sektorima poput građevinarstva, vođenja domaćinstva, zdravstvene zaštite i ugostiteljstva, gdje posao obično nije ugodan ili glamurozan.

Ako Amerikanci i Europljani nisu zainteresirani za ta radna mjesta, ima smisla ponuditi ih motiviranim, vrijednim imigrantima. Ovdje se ne radi o pružanju humanitarne pomoći. To je samo zdrava ekonomska politika, posebno u vrijeme kada opetovano povećanje kamatnih stopa središnjih banaka još nije riješilo jedno od primarnih doprinositelja inflaciji: manjak radne snage.

Dobro osmišljena imigracijska politika koja omogućuje kontrolirani ulazak voljnih radnika i koja pomaže njihovoj integraciji u zemlje domaćine, uvelike bi doprinijela ublažavanju manjka radne snage i sprječavanju humanitarnih tragedija uzrokovanih besramnim iskorištavanjem migranata i izbjeglica od strane krijumčara.

Međutim, donositelji politika morat će gledati dalje od sljedećeg izbornog ciklusa i izdići se iznad stranačkih političkih interesa.

Istodobno, nije ni moguće ni poželjno premjestiti cjelokupno stanovništvo zemalja s niskim prihodima u SAD i Europu, pa je nužno odbaciti kratkovidni ekonomski nacionalizam. Napredna gospodarstva moraju učiniti više kako bi riješila velike neravnoteže u cijelom svjetskom gospodarstvu. Smanjenje globalne nejednakosti ključno je za održivu budućnost.