U srednjostrujaškoj ekonomiji, opis se rutinski tretira kao sekundarni u odnosu na analizu. Označavanje djela kao “čisto opisnog” ukazuje na odbacivanje. Ipak, kao što je primijetio ekonomist dobitnik Nobelove nagrade Amartya Sen u ključnom radu iz 1980., svaki čin opisa uključuje izbore. Bilo da opisujemo povijesni događaj, pojedinca ili zemlju, ono što odlučimo uključiti, a što izostavimo može biti presudno. Opis oblikuje percepciju, a percepcija, zauzvrat, može duboko utjecati na ponašanje.

Opisati stanje gospodarstva zemlje složen je zadatak. U prošlosti su znanstvenici pisali dugačke sveske raspravljajući o tome ide li jednoj zemlji bolje nego drugoj. Ali s vremenom je jedna mjera postala dominantna u razgovoru: bruto domaći proizvod (BDP), koji predstavlja vrijednost svih dobara i usluga proizvedenih u zemlji u određenoj godini. Uz neke prilagodbe, on se također približava ukupnom dohotku stanovništva. To je zapanjujuće sažeta metrika, koja se često koristi kao skraćenica za ekonomsko blagostanje.

Tri ključne slabosti

Kao što je Diane Coyle primijetila u svojoj knjizi o povijesti BDP-a iz 2014., njegova pojava označila je prijelomni trenutak u donošenju ekonomske politike. Razvio ga je Simon Kuznets početkom 1930-ih, BDP je donio prijeko potrebnu strogost u političke rasprave. Političari više nisu mogli jednostavno ukazivati na visoke zgrade kao dokaz napretka (iako mnogi to još uvijek čine). Danas procjena gospodarskih rezultata zemlje tijekom vremena znači praćenje rasta njezina BDP-a.

Naravno, postoje i drugi načini za procjenu nacionalnog blagostanja, kao što su indeks ljudskog razvoja Ujedinjenih naroda i pokazatelj zajedničkog prosperiteta Svjetske banke. Ali kada je riječ o određivanju je li jedno gospodarstvo bolje od drugog, BDP (ili BDP po stanovniku) ostaje zadana referentna vrijednost.

Iako je BDP nedvojbeno odigrao vrijednu ulogu u modernoj ekonomiji, njegova ograničenja sve je teže zanemariti. S vremenom je postao cilj sam po sebi, omogućujući političarima da se koriste brojkama rasta za prikladno odvraćanje pažnje od trajnih društvenih i ekonomskih rascjepa. Sve veća nelagoda zbog političkog razmišljanja usmjerenog na BDP snažno je artikulirana u izvješću glavnog tajnika UN-a Antónia Guterresa iz 2021. naslovljeno Naš zajednički program u kojem poziva globalne tvorce politika na prihvat šireg skupa pokazatelja napretka.

Kao ekonomski pokazatelj, BDP ima tri ključne slabosti. Prvo, fokusirajući se isključivo na ukupni dohodak zemlje, može stvoriti iluziju raširenog prosperiteta, čak i kada nejednakost raste. BDP po stanovniku može rasti čak i kada većina dođe u lošiji položaj. Kao što je Joseph E. Stiglitz rekao u svojoj knjizi Slobodan pad iz 2010., “Veći kolač ne znači da svi, pa čak ni većina ljudi, dobivaju veći dio.” Ali većina ljudi ipak može slaviti rast BDP-a, slično kao što navijaju za broj olimpijskih medalja u svojoj zemlji, bez propitkivanja tko zapravo ima koristi od toga.

Ovaj je problem istaknula Komisija za mjerenje ekonomske uspješnosti i društvenog napretka, koju je 2008. osnovao tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i koja je uključivala Stiglitza, Sena i druge istaknute ekonomiste. Njezino završno izvješće pozvalo je na uključivanje mjera poput raspodjele dohotka i nejednakosti u BDP.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Kontra demokracije

Druga slabost BDP-a je ta što njegova maksimizacija često nagrađuje aktivnosti koje potkopavaju demokratsko upravljanje. Biti superbogat, na kraju krajeva, uključuje više od pukog posjedovanja više automobila, vila, aviona i jahti. Ekstremno bogatstvo, posebno u doba društvenih medija i umjetne inteligencije, također znači da se vaš glas jače čuje i nesrazmjeran utjecaj na to kako ljudi razmišljaju.

U tradicionalnim društvima, kada bi feudalac ušao na sastanak seoskog vijeća, obični ljudi koji su se možda svađali i molili za promjenu samo nekoliko trenutaka prije toga zašutjeli bi. Ta ista dinamika sada se odvija na globalnoj razini. Kako se bogatstvo koncentrira u sve manje ruku, a nekolicina internetskih platformi oblikuje ono što milijarde korisnika interneta vide i čuju, mnogi otkrivaju da gube glas – najvažniji instrument demokracije.

Jasno je da je došlo vrijeme da se razviju nove mjere nacionalnog napretka koje ne jačaju snage koje prijete demokraciji. Poznato je da je sudac Vrhovnog suda SAD-a Louis Brandeis upozorio: “Možemo imati demokraciju u ovoj zemlji, ili možemo imati veliko bogatstvo koncentrirano u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje.”

Konačno, BDP se može napuhati na štetu budućih generacija. Možemo i potičemo rast BDP-a uključivanjem u aktivnosti koje štete okolišu i ubrzavaju klimatske promjene, a svojim potomcima ostavljamo spaljenu zemlju.

S obzirom na to, samo priznavanje hitnosti mjera u području klimatskih promjena više nije dovoljno. Kako bismo osigurali održivu budućnost, moramo reformirati našu najistaknutiju mjeru ekonomskog blagostanja kako bi održivost bila ključna za način na koji definiramo prosperitet.

© Project Syndicate 2025.