Pandemija bolesti Covid-19 ostavit će duboke ožiljke na tržištu rada u američkom gospodarstvu. Više od 20 milijuna radnih mjesta izgubljeno je za vrijeme krize i samo ih je pola ponovno otvoreno. Ne iznenađuje da je gubitak radnih mjesta osobito ozbiljno pogodio radnike koji su u najnepovoljnijem položaju i manje obrazovane.

To pogoršava već postojeći trend. Puno prije pandemije američko tržište rada postojalo je u sve većoj mjeri polarizirano. Dobra radna mjesta za srednju klasu nestaju već desetljećima, uslijed automatizacije, deindustrijalizacije, globalnog tržišnog natjecanja i pojave gospodarstva honorarnih poslova.

Da bi povratila zdravlje američkog gospodarstva, društva i političke strukture, administracija novoizabranog predsjednika Joea Bidena mora odgovoriti na izravno pitanje: “Odakle će doći dobra radna mjesta?”

Dobra radna mjesta iziskuju posebne vještine i mogu ih otvoriti samo produktivne tvrtke. Stoga otvaranje velikog broja dobrih radnih mjesta nalaže rješavanje problema ponude i potražnje.

Povećani prihodi radnika

S aspekta ponude, radnici moraju biti opremljeni vještinama koje su neophodne produktivnim tvrtkama. S aspekta potražnje, mora postojati dovoljno veliki segment manjih i srednjih tvrtki koje su produktivne i sposobne proširiti zapošljavanje.

Posljednjih nekoliko desetljeća dokaz su da sama tržišta neće riješiti problem. Vlade moraju aktivno sudjelovati na svim razinama. Dobra vijest je da smo prikupili znatnu količinu dokaza o tipovima programa koji doista djeluju.

Po pitanju izgradnje vještina, takozvani “sektorski programi osposobljavanja” osobito su uspješni. Ti programi nadilaze tradicionalno osposobljavanje: usko su koordinirani s poslodavcima i pružaju vještine prilagođene potrebama određenih industrija, kao što je zdravstvena skrb ili informatička tehnologija.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Radnici koji pohađaju te programe dobivaju niz popratnih usluga za svoju djecu, od skrbi za djecu do zapošljavanja, uz osposobljavanje i certificiranje.

Najpoznatiji od tih programa je Project QUEST u San Antoniju u Teksasu, koji djeluje od 1990-ih. Pokazalo se da takvi sektorski programi osposobljavanja povećavaju prihode radnika koji su u nepovoljnom položaju u prosjeku za više od 20% uz relativno niske troškove.

Isto tako, s aspekta potražnje, imamo znatnu količinu iskustva kojom se možemo voditi. Porezni poticaji i otvorene subvencije za ulaganja mogu privući tvrtke u regije koje kaskaju za ostalima, ali nisu osobito učinkoviti. Skupi su i često trate javna sredstva na projekte koji bi ionako bili realizirani.

Znatno je učinkovitije, kao što je pokazao Tim Bartik s Instituta Upjohn, pružanje prilagođenih poslovnih ili infrastrukturnih usluga – kao što je upravljačko i tehnološko savjetovanje, kvalificirana radna snaga ili uređenje građevinskog zemljišta na lokalnoj razini – lokalnim tvrtkama.

Prilagođena potrebama određenih tvrtki, potpora ove vrste može im pomoći da budu produktivnije i da prošire kapacitete zapošljavanja prevladavajući ograničenja s kojima su suočene. Ti programi nalažu izgradnju odnosa između lokalnih tvrtki i potencijalnih ulagača koji razumiju njihove potrebe, kao i sposobnost brze i učinkovite reakcije.

Loše vijesti su da te uspješne inicijative usredotočene na radnike i tvrtku djeluju u vrlo malim razmjerima. Sektorske programe osposobljavanja obično vode skupine u zajednicama ili nevladine organizacije, a ograničeno financiranje, kao i manjak interesa državnih i saveznih organizacija, sprečava njihovo proporcionalno povećanje.

Programi loše koordinirani

Na sličan način, prilagođeni programi poslovnih usluga suočeni su s problemom ozbiljnog nedostatnog financiranja. Bartik procjenjuje da tvrtke godišnje dobivaju 47 milijardi dolara u obliku državnih i poreznih poticaja za ulaganja.

S druge strane, ukupna godišnja potrošnja na prilagođeno osposobljavanje i usluge proširenja proizvodnje, što je daleko učinkovitije po pitanju otvaranja radnih mjesta, iznosi samo oko milijardu dolara.

Drugi problem je da programi koji su usredotočeni na radnike i tvrtke često nisu dobro koordinirani. Iako su sektorski programi osposobljavanja osmišljeni temeljem pristupa dualnog korisnika koji služi poslodavcima kao i zaposlenicima, njihova sposobnost utjecaja na politike zapošljavanja u tvrtkama – uključujući usvajanje tehnologije i prakse ljudskih resursa – ostaje ograničena.

Politike usmjerene na tvrtku mogu previdjeti lokalne potrebe zapošljavanja ako se previše usredotoče na ostale ciljeve, kao što su inovacije kroz nove tehnologije i izvozna konkurentnost. Učinkoviti programi za otvaranje novih radnih mjesta prilagođeni su posebnim potrebama zajednica i mora ih pokretati lokalno vodstvo.

No savezna vlada također može igrati veliku ulogu. Ona može osigurati poticaj za takve programe i potaknuti države i gradove na upuštanje u veće eksperimentiranje s uspješnim programima drugdje. Stoga u tome leži golema prilika za Bidenovu administraciju.

Biden je obećao podizanje minimalne plaće na saveznoj razini te da će potaknuti veće udruživanje u sindikate. Usto, njegovi planovi uvelike se pouzdaju u porezne poticaje.

Prema njegovim prijedlozima, tvrtke koje povećaju zapošljavanje u SAD-u dobile bi porezne olakšice, dok bi one koje ulažu u inozemstvu i povećavaju uvoz bile suočene s poreznim sankcijama.

On također namjerava povećati potrošnju na saveznoj razini na robu proizvedenu u zemlji te povećati potrošnju iz sredstava državnog proračuna na istraživanja i razvoj.

Očekuje se da će ti planovi o poreznim poticajima, nabavi i inovacijama stajati nekoliko stotina milijardi dolara. Značajno povećanje programa razvijenih i upravljanih na lokalnoj razini u cilju otvaranja dobrih radnih mjesta bilo bi sitnica u usporedbi s tim.

Bidenova administracija trebala bi ići dalje, nadovezujući se na dokazane uspjehe takvih programa i učiniti ih temeljem njegove strategije u ponovnoj izgradnji Amerike.

© Project Syndicate 2020.