Kad europski povjerenik građanima poruči da manje voze i rade od kuće jer se ne zna kad će završiti energetska kriza izazvana američko-izraelskim udarima na Iran, onda više ne govorimo samo o tržišnom poremećaju. Govorimo o političkom poniženju Europe.

Dan Jørgensen ovaj je tjedan članicama poručio da se pripreme za dulji poremećaj energetskih tržišta, a Bruxelles ponovno razmatra dio kriznih mjera iz 2022. Europske cijene plina su od početka rata skočile više od 70 posto pa Međunarodna agencija za energiju preporučuje manje kuhajte na plin. Teško je zamisliti precizniju sliku kontinenta koji živi s posljedicama tuđih odluka, a i dalje govori o vlastitom suverenitetu.

Cijela epoha posljedica

Donald Trump Europi ne donosi samo rat, carine ili nervozu. Donosi joj trenutak istine. I to je možda najneugodniji dio cijele ove priče. Jer problem nije više u tome što je američki predsjednik glasan, sirov i politički opasan. O tome se već dovoljno pisalo. Problem je u tome što svaki njegov novi potez Europi zapravo postavlja isto pitanje: imate li kičmu? Europa uporno odgovara onim svojim birokratski sterilnim refleksom: zabrinutost, oprez, koordinacija, konzultacije. Ukratko, sve osim karaktera.

Kad Trump dovodi u pitanje NATO i poručuje da SAD “ne mora biti ondje” za Savez, to više nije usputna provokacija za američke televizije. To je otvorena poruka da savez vrijedi dok je koristan i dok ga Washington želi tretirati kao ulaganje, a ne obvezu. Trump je javno relativizirao američku prisutnost u NATO-u, a već nekoliko dana poslije Pentagon je odbio reafirmirati kolektivnu obranu i poručio da je to “na Trumpu”, a to više nije ekscentričnost. Amerika je pod Trumpom neugodna i to je politička metoda. Europa već desetljećima pristaje na odnos u kojem Washington povlači velike poteze, a europske prijestolnice poslije saniraju političke, sigurnosne i ekonomske posljedice.

To je neugodna istina koju europski lideri pokušavaju zamagliti velikim riječima o vrijednostima, partnerstvu i povijesnoj odgovornosti. U praksi je priča mnogo prozaičnija. Amerika napadne Irak, a Europa poslije živi s kaosom koji je pomogao otvoriti prostor za ISIS, s valovima migracija, s unutarnjom političkom polarizacijom i s terorističkim posljedicama na vlastitom tlu. To nije fusnota, to je cijela jedna epoha posljedica.

Onda dolazi dugi niz godina pogoršanja odnosa s Rusijom. Da budemo jasni, ništa od toga ne opravdava Putinovu agresiju na Ukrajinu. Ni najmanje. Ali ozbiljna analiza i politički PR nisu ista stvar. Moskva je širenje NATO-a i guranje prema svojim “crvenim linijama” godinama koristila kao temelj vlastite sigurnosne naracije. To nije obrana Kremlja. To je samo podsjetnik da se europski sigurnosni prostor nije raspao u jednom jutru, nego se kvario godinama, u odnosu u kojem je Amerika vodila glavnu riječ, a Europa uglavnom kimala glavom i kasnije glumila moralnu superiornost. I sada smo opet na istom mjestu.

Amerika ulazi u novi rat, Europa dobiva novu energetsku nervozu, nove podjele, nove dileme oko baza, preleta, legitimnosti i političkog identiteta. Francuska, Italija i Španjolska odbile su ili ograničile dio američkih vojnih operacija povezanih s ratom protiv Irana. Njemačka, pak, i dalje dopušta Ramstein, ali istodobno kancelar Merz javno govori da sumnja u ciljeve rata, a njemački predsjednik Steinmeier ga naziva katastrofalnom pogreškom i dubokom pukotinom u transatlantskim odnosima. To nije više salonsko gunđanje. To je trenutak u kojem čak i Njemačka počinje naglas govoriti ono što je Europa dugo šaptala: da američko vodstvo nije samo zaštita, nego i rizik.

izravan kontakt

Povratak sajmova mijenja pravila igre u industriji namještaja

WELLOVAR u Bjelovaru

Gradi se kompleks kakav Hrvatska nije imala: Vodeni div od 13.000 kvadrata zatvorenog prostora

Sila koja proizvodi glavobolje

I tu ponovno dolazimo do pitanja kojeg se europski političari boje jer je za njih neukusno, grubo, a zapravo nema PR celofana u koji bi zamotali odgovor: gdje vam je kičma? Nije više dovoljno glumiti sablazan nad Trumpom. To je poza koja ništa ne košta. Pravo pitanje je što Europa kani učiniti s činjenicom da desetljećima živimo u odnosu ovisnosti u kojem Amerika ne samo da navodno čuva kontinent, nego ga i redovito uvlači u posljedice vlastitih odluka. I onda, kad sve eksplodira, europski lideri opet zvuče kao ljudi koji su duboko razočarani lošim ponašanjem partnera, ali još nisu sigurni smiju li mu to reći u lice.

Možemo se praviti da je cijela priča počela s Donaldom Trumpom, ali nije. On je tek najglasniji, najvulgarniji i zapravo najiskreniji simptom odnosa koji je već dugo nezdrav. Zato Trump za Europu nije samo neugodan saveznik, on je test njezine političke punoljetnosti. Naravno da ne treba odjednom prekinuti savez s Amerikom. To bi bilo djetinjasto i politički infantilno. Međutim, Europa mora odgovoriti na pitanje koje je godinama gurala pod tepih: može li kontinent koji se stalno poziva na suverenitet uopće biti politički vjerodostojan ako ovisi o sili koja mu istodobno proizvodi dobar dio sigurnosnih, energetskih i političkih glavobolja?

Ako europski lideri ni sada ne mogu pokazati nešto što nalikuje političkoj kičmi, onda bi bilo poštenije da prestanu držati govore o europskoj snazi. Neka kažu iskreno ono što stvarno živimo: da Amerika i dalje piše scenarije i donosi odluke, a mi ćemo birati između rada od kuće, kuhala na plin i vožnji par-nepar. Znam, ne zvuči elegantno, ali istina rijetko dolazi u diplomatskom pakiranju.