Južna Koreja nije samo jedan od najvažnijih strateških saveznika Sjedinjenih Američkih Država u Aziji. Također je jedan od najvećih američkih trgovinskih partnera, osobito nakon što je Sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a i Koreje (KORUS) stupio na snagu 2012. godine. Zapravo, SAD je drugo najveće izvozno tržište Južne Koreje nakon Kine.

Nekoć jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, Južna Koreja trenutno je 14. najveće svjetsko gospodarstvo i četvrto po veličini u Aziji, s nominalnim BDP-om od 1,7 bilijuna dolara ili 33.121 dolara po stanovniku. No, njezino ekonomsko čudo sve više ugrožava promjenjivi geopolitički teren, posebno sve veće rivalstvo između SAD-a i Kine.

Problem nataliteta
Da bismo razumjeli opseg ekonomskog čuda Južne Koreje, važno je zapamtiti da je na kraju Korejskog rata njezin BDP po glavi stanovnika bio 40% BDP-a Gane. Nakon tri godine brutalnih borbi koje su uništile većinu infrastrukture, Južna Koreja imala je malo prirodnih resursa, negativnu stopu štednje i gotovo nikakav izvoz.

Do sredine 1950-ih, situacija je postala toliko teška da je strana pomoć činila 75% južnokorejskog uvoza. Strana pomoć bila je gotovo u potpunosti namijenjena hrani, tekstilu i drugim osnovnim dobrima, a malo je ostalo za ulaganja. Ali to se počelo mijenjati krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, kada je Južna Koreja pokrenula niz radikalnih ekonomskih reformi, uključujući financijsku i trgovinsku liberalizaciju. Tijekom sljedeća tri desetljeća godišnji rast BDP-a u prosjeku je iznosio gotovo 10%.

Danas je Južna Koreja uspješno tržišno gospodarstvo koje se uvelike oslanja na trgovinu. U 2023. izvoz je činio 44% njezina BDP-a, u usporedbi sa samo 3 posto 1960. Suficit tekućeg računa platne bilance iznosio je 2,1 % BDP-a u 2023., nakon što je u prosjeku iznosio 4,9 % BDP-a između 2012. i 2022. Povrh toga, predviđa se da će BDP po glavi stanovnika ove godine prestići japanski – zapanjujući podvig, s obzirom na to da je 1960. japanski BDP po glavi stanovnika (u smislu pariteta kupovne moći) iznosio 508 dolara, dok je južnokorejski bio samo 158,3 dolara.

Naravno, Južna Koreja se suočava sa značajnim demografskim i ekonomskim izazovima. Stopa plodnosti, od 0,7 poroda po ženi, najniža je u svijetu i daleko ispod globalnog prosjeka od 2,4. Broj stanovnika mogao bi se prepoloviti do 2100. godine ako ta zemlja ne uspije povećati stopu nataliteta na 2,1 ili usvojiti otvoreniju imigracijsku politiku.

Kako bi se uhvatila u koštac s demografskom krizom, južnokorejska vlada potrošila je više od 270 milijardi dolara na programe koji nastoje potaknuti parove da imaju više djece. Korporacije, zabrinute zbog projekcija da bi se radno sposobno stanovništvo moglo smanjiti za 25% do 2050., pokrenule su vlastite programe. Jedna tvrtka, primjerice, nudi zaposlenicima bonus od 75.000 dolara za svaku novu bebu. No, malo je dokaza da su ti napori imali značajan učinak.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Ipak, iskustvo Južne Koreje nudi vrijedna saznanja za tvorce politika u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Prije svega, uz dovoljno odlučnosti i ispravne ekonomske politike, čak ni ekstremno siromaštvo ne sprječava brzi gospodarski rast i rast životnog standarda, a strana pomoć i otvoreni trgovinski sustav ključni su za postizanje oboje.

Preispitivanje planova
Osim što podržava gospodarski razvoj, strana pomoć promiče američke interese nacionalne sigurnosti. Američka potpora pomogla je preobraziti Južnu Koreju iz siromašne, ratom razorene zemlje u ekonomsku silu i ključnog strateškog saveznika. Otprilike 28.000 američkih vojnika i dalje je stacionirano u Južnoj Koreji, a južnokorejska vlada snosi velik dio troškova. Naime, zemlja je 2022. potrošila 2,7% svog BDP-a na obranu, nadmašivši većinu članica NATO-a i premašivši cilj saveza od 2%.

Nažalost, američke carine i trgovinska ograničenja mogla bi potkopati ovaj ključni strateški savez. Unatoč uspjehu Sporazuma o slobodnoj trgovini između SAD-a i Koreje, SAD je naglo povećao carine na glavni južnokorejski izvoz, uključujući aluminij, čelik, poluvodiče, solarne panele i perilice rublja. SAD je također uveo sekundarne sankcije južnokorejskim tvrtkama koje izvoze poluvodiče i opremu za proizvodnju čipova u Kinu. Ta su ograničenja negativno utjecala na južnokorejska poduzeća, otežavajući oporavak zemlje od šoka uzrokovanog pandemijom bolesti COVID-19.

Osim carina, južnokorejski proizvođači i dalje imaju problema s prilagodbom novom američkom pristupu globalnoj trgovini. Zakon o smanjenju inflacije predsjednika Joea Bidena, primjerice, predviđa poreznu olakšicu od 7500 dolara za električna vozila (EV) proizvedena u SAD-u. Ključno je da vozila ili baterije koje nisu proizvedene u SAD-u ne ispunjavaju uvjete za ovu poreznu olakšicu, što južnokorejske proizvođače električnih vozila i baterija stavlja u nepovoljan položaj.

Kao odgovor na kritike visokih južnokorejskih dužnosnika koji su ta ograničenja opisali kao čin “izdaje”, Bidenova administracija najavila je da će dopustiti nekolicini južnokorejskih proizvođača da posluju u Kini. No, iako je to djelomično ublažilo štetu od sekundarnih sankcija i drugih neizvjesnosti oko američke trgovinske politike, navelo je južnokorejske tvrtke da preispitaju svoje investicijske planove i poslovne operacije s Kinom.

Što je još gore, ove mjere mogle bi ometati ekonomsku i vojnu suradnju u vrijeme kada SAD mora ojačati odnose sa svojim azijskim partnerima. Iako su zaštita američkih interesa nacionalne sigurnosti i promicanje zelene tranzicije važni, sigurno postoje načini za ostvarivanje ovih ciljeva bez nanošenja štete ključnim saveznicima.

© Project Syndicate 2024.