Sloboda i opstojnost medija i to onih klasičnih – radija, televizije i novina – danas je važnija nego ikad. Ne za pojedinu državu ili naciju, već za sve. Kratkim i brzim pregledom današnje medijske scene, koja osim tradicionalnih medija sadrži i one stvorene u cyber prostoru, te društvenih mreža, čini se kako sloboda javnog izričaja nikada nije bila veća – točnije prijenos informacija nikada nije bio brži i veći.

No dublji pogled ipak ukazuje kako se cyber prostorom mogu širiti razne suspektne teorije i informacije bez imalo koristi za društvo.

Naime, prepucavanje hrvatske Vlade ili napad na novinare N1 televizije, kao i niz drugih agresivnošću nabijenih situacija zasigurno nije nešto isprovocirano klasičnim medijima koji još uvijek u velikoj mjeri poštuju glavna pravila struke.

Profesionalizam u medijima ipak je ponajviše narušen pojavom interneta, a dodatno srozan gospodarskim razlozima. I dok je jedno neminovna posljedica tehnološkog napretka i nereguliranog tržišta, drugo je u velikoj mjeri posljedica financijskih kriza s kojima se svijet već dugo suočava.

Tu je i činjenica da su, realno gledano, klasični mediji svojim vlasnicima skupi, dok je cyber prostor nešto lako dohvatljivo i jeftino, što se osvaja za mali novac.

Ne brinu o sadržaju

Međutim, danas usred pandemije koronavirusa posebno je vidljivo koliko je važna provjerljivost objavljenih informacija. Već dugo se vodi, barem na europskom prostoru, rasprava o budućnosti medija – onih klasičnih, ali i interneta kao primarne medijske platforme.

Te rasprave na razini teoretičara medija kreću se od teorija o informacijama i dezinformacijama, sve do stanja u struci koje nije bajno.

Ali ona najvažnija rasprava nažalost veže se uz poslovanje – isplativost jednih i drugih medija, i na tom prostoru, htjeli mi to priznati ili ne, onaj internetski pobjeđuje – jednostavno rečeno isplativiji je. Ali pod koju cijenu?

Erozija klasičnih medija ujedno je i društvena erozija – jer stvar je u propadanju jedne struke podjednako kao i bilo koje druge. Zamislimo samo da toliko zazivani medicinski i znanstveni stručnjaci propadaju, a zamjenjuju ih daleko isplativiji i brži internetski savjeti sumnjivog porijekla, utemeljeni na pogrešnim izvorima.

Vjerujem da nitko od nas ne bi to volio, ali smo jako odrješiti u tome kada želimo da nas o svemu i svačemu izvještava nepoznati profil s društvene mreže puno prije nego neki mainstream mediji. I dapače, često smo skloni prije povjerovati nekom izvoru s interneta nego klasičnom mediju – jednako često čine u svijetu brojanja klikova i sami oglašivači jer plasiraju svoje reklame na jeftiniju i prema čitanosti snažniju platformu, bez procjene sadržaj kojeg nudi.

To nas vraća u domenu odgovornog kapitalizma u kojem se novcem bilo koje kompanije nikako i ni po koju cijenu ne bi smjeli poticati suspektni mediji, ne zbog dosega oglašavanja već zbog društvene odgovornosti.

Informacija ili polarizacija?

Ali svijet u kojem živimo ionako se mijenja neviđenom brzinom i nama u često neshvatljivom smjeru. Dokumentarni filam Alexa Gibneya Agents of Chaos (Agenti kaosa) baca svjetlo na te promjene koje se čine nasumičnim, a uvelike su kreirane upravo putem novih medija.

Famozni ruski Institut za istraživanje interneta putem cyber prostora polarizirao je ne samo stanje u Ukrajini nego kasnije i u SAD-u. To je učinjeno upravo korištenjem društvenih mreža, lažnih internetskih stranica i sl., a popraćeno nakon nekog vremena čak i preko klasičnih medija.

Iz tog razloga koji nadilazi prozaično izvještavanje ili prijenos informacija u Agentima kaosa vrlo je plastično prikazano da su klasični mediji važniji za europski prostor više nego što su ikad bili. Jer bez medijskog profesionalizma i izvještavanja društvu ostaje samo polarizacija.

Ranije je medijska scena bila daleko jasnija, a razlika u kvaliteti vrlo se lako uočavala. Sada to nije više tako, ali je danas daleko važnije pronaći način da klasični mediji prežive zbog toga što su oni posljednja utvrda profesionalizma. Bez klasičnih medija ostaje samo Divlji zapad cyber prostora.

I zbog toga odgovornost za očuvanje vjerodostojnog informiranja na europskom prostoru nije samo na novinarima, koji moraju njegovati struku, već na cijelom društvu koje mora štititi “stare” medije. A oglašivači ih trebaju očuvati ne kao dio marketinških alata već kao dio društveno odgovornog poslovanja.