Svi smo uglavnom jaki na riječima kad govorimo o poželjnom profilu djelatnika unutar naše organizacije, suradnika unutar našeg tima, naših podređenih ili nadređenih osoba. Neke od karakteristika koje cijenimo i veličamo su entuzijazam i proaktivnost u pristupu poslu te usmjerenost na rješenje umjesto kontinuiranog zadržavanja na problemima koji su svakako dio poslovne svakodnevnice. Zamislite sljedeću situaciju: u organizaciju je došao novi direktor jednog odjela. Predložio je nadređenima da prvih nekoliko mjeseci dobije vrijeme za “snimanje” stanja kako bi mogao dati prijedloge o tome što se i na koji način može poboljšati. Pripremao je prezentaciju tijekom vikenda, potrudio se napraviti je interaktivnom, obogatiti vizualnim pomagalima, sve u svrhu da sastanak učini zanimljivim, potakne sudionike na interakciju te da, na kraju krajeva, svi zajedno budu što produktivniji u definiranju konkretnih akcija.

Što ja tu radim?
Za bilo kakve buduće akcije treba podršku cjelokupnog tima te je očekivao njihov doprinos u smislu prijedloga i ideja, pogotovo jer su dulje unutar organizacije te poznaju procese bolje od njega. Njegovo iznenađenje bilo je veliko kad je shvatio da ga najbliži rukovoditeljski tim, koji je uključivao i njegovu nadređenu osobu, sluša bez uključivanja i bez želje da aktivno pridonesu definiranju daljnjih koraka. Iznenađenje je bilo tim veće kad mu je šef nakon prezentacije rekao da napravi akcijski plan i pošalje mu ga mailom, a da pritom nije uzeo vremena da prokomentira prijedloge ili pohvali trud i inicijativu. Tada je pomislio: oni ne žele osobu koja se trudi i razmišlja o promjeni situacije te nisu zainteresirani za napredak. Pa što ja imam tražiti unutar te organizacije? Možemo li mu zamjeriti? Logično pitanje koje se nameće koji su razlozi za manjak interesa rukovoditeljskog tima? Zbog čega su trud novoga kolege odlučili “potkopati” i odbili sudjelovati u potencijalnom napretku organizacije? Postoji li razlog koji može opravdati manjak entuzijazma, predanosti i kolegijalnosti koji se vidio na tom sastanku? Smatram da ne. Također smatram da takvim ponašanjem zapravo ne izvršavaju ono što ulazi u opis njihova radnog mjesta – kontinuirani rad na poboljšanju procesa te ulaganje u razvoj timskog duha i sinergije. Često mi se čini kako si rukovoditelji “dopuštaju” određen stupanj slobode u pristupanju nekim, prema njihovu mišljenju, manje važnim dijelovima posla. Ti dijelovi posla prečesto uključuju upravo rad s kolegama na poboljšanju situacije, bez obzira u kojoj mjeri to direktno (ne) uključuje njihov odjel. Čini se kao da su usput zaključili da je njihova odgovornost brinuti se samo za konkretne rezultate svog odjela te zanemariti činjenicu da ne rade kao otok sam za sebe, već da su kanalima i mostovima povezani s ostalim odjelima unutar organizacije. Zaboravili su da je za kvalitetan protok prometa nužno mostove održavati i graditi, a ne ih minirati nezainteresiranošću i rezignacijom. Katkad se čini kao da, u želji da svoj otok održe čistim i blještavim, zaboravljaju da je za blještavost nužna i kvalitetna okolina.

Njihov odjel je i vaš odjel
Nijedan dvorac ne čini se lijepim ako raste u šikari i trnju. Osim toga zatvaranje u vlastiti dvorac ponajprije njih čini manje zanimljivima te se stvara dojam da nisu u dovoljnoj mjeri kompetentni i da se skrivaju iz straha. A to, vjerujem, nitko ne želi da se o njemu misli. Ako ste rukovoditelj te se nađete u situaciji da se od vas očekuje angažman kako bi rad vaših kolega bio još bolji i uspješniji, dopustite si da razmišljate i o njihovu odjelu kao o svom. Poboljšanjem rada jedne karike u lancu cijeli lanac postaje produktivniji. Entuzijazmom i predanošću šaljete poruku kako vam je stalo te da imate u sebi snage za nove pobjede. U suprotnom ćete bit doživljeni kao osoba koja odrađuje samo svoj posao i koja u biti nije zainteresirana za napredak organizacije. Time ćete svojim djelatnicima poslati poruku da je takvo ponašanje prihvatljivo. Na kraju ćete se naći unutar organizacije koju ne doživljavate uspješnom, no uspjeh ne možete ni očekivati ako vi sami ne pronosite svjetlo predanosti i entuzijazma kroz nju.

* Autorica je profesorica psihologije i konzultant u tvrtki Ramiro za poslovno savjetovanje

Sve je u pogledu

Prljavi prozori
Jedna jako dobra i poučna priča kaže kako su muž i žena uselili u novi stan iz kojeg su gledali na balkon zgrade preko puta. Svaki drugi dan na taj balkon je izlazila stanovita gospođa koja je vješala rublje. Žena je primijetila kako je rublje prilično prljavo, bez obzira što je bilo logično pretpostaviti da je upravo oprano u perilici. Suprugu je to ispričala nakon nekoliko dana, čudeći se kako susjeda preko puta to ne primjećuje. Suprug se zamislio, zagledao u prozore i u susjedu, otišao u kuhinju i donio mokru krpu. Prebrisao je i očistio prozore njihova stana, nakon čega je gospođino rublje odjedanput izgledalo blistavo čisto. Naime, prljavi su bili njihovi prozori. Stoga ne dopustite da na vas gledaju kao na osobu koja svijet promatra samo preko prljavih prozora. Očistite ih i nasmiješite se susjedima. Tko zna, možda će vam jednog dana zatrebati kilogram brašna ili šećera. I tada ćete sigurno imati na čija vrata pokucati.