Sukladno stavu Vrhovnog suda RH u odluci Rev x 489/12 u smislu čl. 211. ZOO pravo zahtijevati vraćanje isplaćene svote nema ona osoba koja izvrši takvu isplatu znajući da nije bila dužna to učiniti, pri čemu moraju biti ispunjene objektivne i subjektivne pretpostavke.

Pored umanjenja imovine na strani onog koji je platio mora doći do povećanja imovine na tuženikovoj strani, a kod osobe koja je izvršila plaćanje mora postojati svijest o tome da plaća ono što nije dužna platiti. Kod toga nije dovoljno da je tužitelj morao znati da plaća ono što nije dužan, već je u smislu čl. 211. ZOO potrebno da je tužitelj znao da plaća ono što nije dužan.

To konkretno znači da je tadašnji predsjednik uprave prednika tužitelja prilikom plaćanja znao i podrazumijevao da nikada neće niti biti sklopljen ugovor o kreditu između prednika prvotužitelja i prvotužene. Takva činjenica u postupku nije utvrđena.

Zaključci koje izvodi prvotužena samo iz činjenice što u trenutku plaćanja nije bio sklopljen pismeni ugovor o kreditu ne mogu biti relevantni za zaključak da li je u trenutku plaćanja spornog iznosa prednik tužitelja znao i imao namjeru platiti nešto što neće potraživati u vidu sklopljenog kredita. U konkretnom slučaju prednik tužitelja mogao je osnovano očekivati da će se sklopiti ugovor o kreditu s prvotuženom, a što je uostalom i navedeno kao osnova za plaćanje drugotuženiku.