Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci Rev-602/14, prije svega valja reći da u smislu odredbi 122. st. 1. ZVDSP i čl. 8. st. 3. ZZK zakon pruža pravnu zaštitu stjecatelju koji je postupao s povjerenjem u zemljišnu knjigu, ako isti nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja, kao i da se nedostatak dobre vjere ne može prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Dobra vjera je neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog.  Međutim, stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri, pa njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, ako je isti znao da je izvanknjižno stanje drukčije od zemljišnoknjižnog, ili ako je isti, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnosti morao posumnjati da postoji ta razlika.

U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je isto državno tijelo tuženice koje ima javne ovlasti (Porezna uprava, Područni ured O.), s jedne strane podnijelo sudu prijedlog za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini na temelju ovršnih isprava i to zbog postojanja poreznog duga trgovačkog društva L. d.o.o. O. prema tuženici, dok je to isto tijelo, za tu istu nekretninu zaprimilo tužiteljevu prijavu poreza na promet nekretninama 10. siječnja 2011.