U ovo doba recesije mediji nas stalno informiraju o poduzećima koja su izgubila tržište pa moraju otpuštati djelatnike, smanjivati plaće, rezati troškove, a poneka i staviti ključ u bravu.

Mnogi poduzetnici recesiju vide kao elementarnu nepogodu protiv koje se je nemoguće boriti, već se treba sakriti, primiriti, smanjiti potrebe i čekati da prođe. Tada će se moći vidjeti kolike je posljedice ostavila te koliko će vremena trebati da se poduzeće oporavi (pod uvjetom da je oporavak uopće moguć). S druge strane gotovo stidljivo su se pojavile priče i o potpuno suprotnim primjerima. Jedna drvoprerađivačka organizacija iz Petrinje prošle je godine gotovo u potpunosti izgubila zapadnoeuropsko tržište na koje je izvozila svoje proizvode. Vlasnik nije imao novaca niti za isplatu plaća i mislio je da će morati zatvoriti posao. Međutim, djelatnici su ga odlučili poduprijeti i pristati na smanjenje plaće samo da bi poduzeće opstalo. Tada je vlasnik počeo aktivno tražiti nova tržišta i – brzo ih pronašao na istoku. S obzirom da su njegovi novi korisnici prepoznali kvalitetu njegovih proizvoda ugovorio je toliko poslova da mu trenutačno hitno nedostaje čak deset kvalificiranih stolara. Nudi im i smještaj i dobru plaću. Zbog čega neki krizu doživljavaju katastrofično dok joj drugi pristupaju hrabro, mirno i racionalno? Razlozi za to mogli bi se ugrubo podijeliti u dvije kategorije. Prva se odnosi na to čemu poduzetnici pripisuju svoj uspjeh prije krize. Ako smatraju da su za njihovo pokretanje posla i uspješno poslovanje zaslužne uglavnom vanjske povoljne okolnosti logično je da s njihovim nestankom nestaje i svaka njihova nada. Nisu se puno trudili niti pokrenuti ga, pa tako ne znaju niti reagirati u trenutku pojave problema. Moglo bi se reći da se oni ponašaju po staroj izreci kako došlo, tako i prošlo. S druge strane, ukoliko su poduzetnici sami odabrali baviti se nečim što dobro znaju, osmislili plan aktivnosti i pokrenuli poslovanje te rezultat doživjeli kao posljedicu svog aktivnog rada, onda znaju da su oni sami kreatori vlastitog uspjeha. Vanjske okolnosti im mogu pomagati ili odmagati, ali ako aktivno i kvalitetno rade, uspjeh je sigurno u njihovim rukama.Druga se kategorija odnosi na strah. Mnogi se poduzetnici na riječ kriza jednostavno paraliziraju, jer je u medijima ona uglavnom predočena kao nešto jako veliko i loše.

Ljudi dobivaju dojam da je ona nešto neizbježno što utječe na svaki segment poslovanja i života te da protiv nje nema lijeka. Također, prevladava činjenica da je nastala na razvijenim tržištima, da su manja tržišta tzv. kolateralna žrtva te da ne mogu ništa učiniti dok se razvijena ne oporave. Oni koji su se uistinu usudili pogledati joj u oči mogli su vidjeti da nije ni tako sveobuhvatna niti globalna. Ona samo zahtijeva određeni oprez i poneku prilagodbu. Naši primjeri s početka teksta poradili su na kvaliteti proizvoda, prilagodili ih potrebama novih tržišta i – odlično posluju unatoč krizi. Čak i bolje nego prije nje. Na kraju, nošenje s krizom je i pitanje stava. Neki imaju stav da su problemi tu kako bi se rješavali, pa tako nastupaju i u krizi. Drugima svaki problem služi kao odlična isprika za nerad. Oni su obično puni odličnih ideja koje su u pravilu tik do realizacije, ali – nešto im se nepremostivo uvijek ispriječi na putu (kao npr. kriza) pa moraju stati. Tako zapravo nikada ne stave na kušnju svoje stvarne sposobnosti. Oni uvjeravaju i sebe i druge u to da su one neupitne, samo su vremena teška. I tako, oni koji hoće i u krizi pronađu način, a oni koji neće u krizi mogu pronaći idealnu – ispriku.

Tanja Pureta, magistrica psihologije, vlasnica i direktorica poduzeća za poslovno savjetovanje Ramiro