Kako razmišljaju optimisti a kao pesimisti? Optimisti navode da stvari nisu tako crne, da treba misliti pozitivno i nadati se boljoj budućnosti, dok pesimisti smatraju da optimisti zatvaraju oči pred surovom realnošću i stavljaju ružičaste naočale kako bi im svijet zgledao ljepši.

Na frazu ‘‘misli pozitivno“ pesimisti skeptično odgovaraju kako se tu radi o besmislici kojom se propagira površno i umjetno pozitivno raspoloženje. Smatraju da čovjek može biti pozitivno raspoložen samo ako je i objektivna situacija takva, dok je pozitivno raspoloženje u negativnoj situaciji lažno, stoga pogrešno. Je li ‘‘misliti pozitivno’’ stavljane ružičastih naočala i zanemarivanje problema, te forsiranje pozitivnog raspoloženja unatoč svemu? Ta predrasuda ne stoji. Također, takav način pristupanja realnosti sigurno je pogrešan i prije bi se mogao opisati pojmovima izbjegavanja suočavanja s realnošću i indiferentnog stava prema budućnosti (život se podređuje trenutačnim užicima bez obzira na posljedice u budućnosti), nego pozitivnim mišljenjem. Suprotno uvriježenom stavu, pozitivno mišljenje počinje s realnom analizom situacije. Međutim, rezultati takve analize, ma koliko bili loši, neće obeshrabriti osobe koje misle pozitivno nego će ih potaknuti na sljedeću analizu – analizu vlastitih resursa da se suoče sa situacijom i izradu akcijskog plana u svrhu njenog poboljšanja. Naime, najveći problem osoba koje ne misle pozitivno je stalan osjećaj da su vanjske okolnosti puno veća prijetnja za njih nego što objektivno jesu. Stalno razmišljanje o svemu negativnom što ih okružuje dovodi do osjećaja nesigurnosti. Loša situacija na tržištu ih navodi na misli da će njihovo poduzeće propasti, epidemije bolesti i prirodne katastrofe ih navode na razmišljanje da je pitanje trenutka kada će doći do njihovih krajeva, i sl.

Ovakve misli su neproduktivne jer čovjeka odvlače od razmišljanja o stvarima koje su značajne za njegov život i rad. Kada se osoba s pesimističnim pogledom na svijet uistinu i suoči s konkretnim poteškoćama (npr. gubitkom posla), ima osjećaj da će takva nepovoljna situacija trajati vječno, da će joj u potpunosti promijeniti život na lošije te da ne može ništa napraviti da se to promijeni. Sve tri postavke su pogrešne. Prvo, većina nepovoljnih situacija ima svoj rok trajanja, nakon čega se stvari poboljšaju. Drugo, upravo osobnim angažmanom na promjeni situacije osoba može značajno skratiti njeno trajanje (aktivnim traženjem posla, educiranjem), tako da nikako nije bespomoćna. Treće, u svakoj nepovoljnoj situaciji ima čitav niz pozitivnih aspekata koje osoba suočena s njom često zanemaruje. Npr. ako je osoba ostala bez posla, vjerojatno nije i njen partner. Nadalje, ima puno opcija kako financijski prebroditi to razdoblje nezaposlenosti. Često zaboravlja da je ona i njena obitelj uglavnom zdrava, da imaju krov nad glavom, puno prijatelja i sl. Usmjeravanjem misli samo na tegobe ne vide se pozitivni aspekti, već se javlja osjećaj beznađa i bespomoćnosti. Ljudi koji misle pozitivno analiziraju situaciju tako da ocijene što u njoj mogu osobno utjecati, a na što ne. S onim na što ne mogu utjecati se jednostavno pomire i ne brinu oko toga te sve svoje snage usmjeravaju na ono što jest pod njihovim utjecajem, a toga je puno više nego što se u početku čini. Npr. mnogi su nezadovoljni svojim radnim mjestom, ali ništa ne poduzimaju, jer smatraju da ne mogu pronaći bolje, pa niti ne pokušavaju. Međutim, kada bi analizirali sva znanja i vještine koje imaju, te one koje bi mogli dodatno steći, i usmjerili pažnju na tržište, vidjeli bi da ima organizacija koje trebaju baš takve djelatnike. Takvim pristupom većina naizgled nerješivih problema iznenada postaje rješiva.

* mr.spec.Tanja Pureta, specijalist organizacijske i industrijske psihologije