Prema stavu Upravnog suda RH u odluci br. Us-11127/1997  u obrazloženju osporenog rješenja tuženo tijelo ispravno utvrđuje činjenice da je tužitelj raskinuo ugovor o prijenosu vlasništva zaključen 17. siječnja 1994. i da je temeljem raskida ugovora ovlašten ponovno prenijeti vlasništvo nekretnine na svoje ime, ali iz toga nepravilno zaključuje da je tužitelj stekao nekretninu bez naknade u smislu članka 6. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave NN 117/93 i da je dužan na raskid ugovora platiti porez na nasljedstvo i darove.

Naime, u pravu je tužitelj kad ističe da raskid ugovora o prijenosu prava vlasništva nije novi pravni posao o prijenosu vlasništva nekretnine. Zakon o obveznim odnosima predviđa mogućnost da stranke u određenim slučajevima raskinu zaključeni ugovor, pa nakon raskidanja ugovora više tog ugovora nema i pravne posljedice su takvog raskida da se vraća ono što se je temeljem raskinutog ugovora primilo. Dakle, ponovno prenošenje prava vlasništva nekretnine u ovakvom slučaju samo je pravna posljedica raskidanja ugovora, a ne novi pravni posao. Sada važeći Zakon o porezu na promet nekretnina NN 69/1997, koji se odnosi i na stjecanje nekretnina bez naknade u tom smislu ima izričitu odredbu u članku 22. Zakona. Drugo je pitanje prava na povrat već plaćenog poreza po osnovnom ugovoru koje se može u slučaju raskidanja ugovora ostvariti samo pod određenim uvjetima. Prema tome, raskid ugovora ne može biti samostalan temelj nastanka porezne obveze plaćanja poreza na darovanje, iz čega slijedi da je razrezom poreza i odbijanjem tužiteljeve žalbe povrijeđen zakon na njegovu štetu.

HFP nije stranka u postupku za povrat imovine

Prema stavu Upravnog suda RH u odluci br. Us-4880/2003  nema mjesta vraćanju u naturi kada je pretvorba obavljena prije stupanja na snagu Zakona o naknadi ili kada je donijeto pravomoćno rješenje o pretvorbi kojim je utvrđeno da je određena nekretnina ušla u temeljni kapital dotičnog  društva. Slijedom navedenog, i po ocjeni ovog Suda, tužiteljici ne pripada pravo na povrat u vlasništvo predmetnog poslovnog prostora, već samo pravo na naknadu u dionicama u procijenjenoj vrijednosti, a koje su i rezervirane u portfelju Hrvatskog fonda za privatizaciju. Tuženo tijelo je, međutim, prvostupanjsko rješenje poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak cijeneći osnovanom žalbu Hrvatskog fonda za privatizaciju, uz obrazloženje da je u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno odrediti način i oblik naknade sukladno članku 13. stavku 2. i 3. Zakona o naknadi.

Takvo obrazloženje ovaj Sud ne može prihvatiti, jer  nije pravilno i na zakonu osnovano. Ovo ne samo iz razloga što je u konkretnom slučaju naknada već utvrđena, jer je u Fondu izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti predmetnog poslovnog prostora, već i stoga što Hrvatski fond za privatizaciju u postupku naknade nema položaj stranke. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog Suda, u postupku naknade koji se vodi temeljem odredaba Zakona o naknadi, položaj stranke u postupku, osim ovlaštenika naknade, ima i Državno odvjetništvo, a što je izrijekom propisano odredbom članka 65. stavka 2. citiranog Zakona.

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik