EN DE

Iz sudske prakse: Naziv otkaza ne određuje otkaz

Autor: Poslovni dnevnik
19. veljača 2013. u 22:00
Podijeli članak —
Mićo Ljubenko

Za ocjenu pitanja dopuštenosti otkaza od odlučnog značaja je utvrditi je li tužitelju ponuđeno raspoređivanje na odgovarajuće radno mjesto…

Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Revr-616/201 s obzirom na činjenicu da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme nakon opoziva odluke Nadzornog odbora tuženika o tužiteljevom imenovanju predsjednikom Uprave društva radni odnos stranaka nije prestao, već je nastala tužiteljeva obveza raspoređivanje tužitelja na druge odgovarajuće poslove u skladu s ugovorom. Tužitelj je mogao biti raspoređen na druge poslove samo na temelju novog izmijenjenog ugovora o radu. Sklapanje tog ugovora tužitelju je i ponuđeno odlukom o “izvanrednom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora” okolnost da je odluku o otkazu tuženik pogrešno nazvao odluka o izvanrednom otkazu, nije od značaja jer je za ocjenu pitanja zakonitosti te odluke bitan njezin smisao i sadržaj iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je riječ o otkazu iz čl. 121. Zakona o radu, uz čiju primjenu je trebalo razriješiti radnopravni status tužitelja. S obzirom na navedeno proizlazi da je u dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Za ocjenu pitanja dopuštenosti otkaza od odlučnog značaja je utvrditi je li tužitelju ponuđeno raspoređivanje na odgovarajuće radno mjesto, pa budući da zbog pogrešne primjene materijalnog prava ta činjenica nije utvrđivana, presude je valjalo ukinuti u navedenom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Odluka o dividendi  bez roka

Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Revt-59/2005 odredbom čl. 226. st. 2. ZTD propisano je da kao dioničar koji ima dionicu što glasi na ime, vrijedi samo onaj koji je upisan u Knjigu dionica, to je pravilan stav prvostupanjskog suda, pa utoliko i tuženika kao revidenta, da tužitelji mogu ostvariti samo dividendu na temelju broja njihovih dionica koje su bile upisane u Knjigu dionica u trenutku donošenja odluke o isplati dividende.
Utoliko i tužitelj pod 3. J. M. ima pravo na isplatu dividende za 127 dionica upisanih u Knjigu dionica, u trenutku donošenja odluke Glavne skupštine tuženika, a ne i za 381 dionicu koje je izjavom o cesiji, sukladno čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, bio prenio na tuženika još 24. studenog 1996. godine i na kojima se tuženik upisao u Knjigu dionica.
Prema tome, drugostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prvostupanjsku presudu preinačio u odnosu na tužitelja pod 3. i dosudio mu još i daljnji iznos dividende po osnovi 381 dionice.
Prema tome, revizija tuženika osnovana je samo u tom dijelu pobijanja odluke drugostupanjskog suda, dok je ona neosnovana u preostalom dijelu, jer svi tužitelji imaju pravo, temeljem valjane i zakonite odluke Glavne skupštine tuženika od 25. kolovoza 2001. godine, na isplatu dividende, jer neutanačenje roka u kojem treba uslijediti isplata dividende ne čini odluku ništavom, niti pobojnom, pa tužitelji imaju pravo na isplatu za onaj broj dionica, za koje su bili, u trenutku donošenja odluke, upisani u Knjigu dionica. 

Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Revr-616/201 s obzirom na činjenicu da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme nakon opoziva odluke Nadzornog odbora tuženika o tužiteljevom imenovanju predsjednikom Uprave društva radni odnos stranaka nije prestao, već je nastala tužiteljeva obveza raspoređivanje tužitelja na druge odgovarajuće poslove u skladu s ugovorom. Tužitelj je mogao biti raspoređen na druge poslove samo na temelju novog izmijenjenog ugovora o radu. Sklapanje tog ugovora tužitelju je i ponuđeno odlukom o “izvanrednom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora” okolnost da je odluku o otkazu tuženik pogrešno nazvao odluka o izvanrednom otkazu, nije od značaja jer je za ocjenu pitanja zakonitosti te odluke bitan njezin smisao i sadržaj iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je riječ o otkazu iz čl. 121. Zakona o radu, uz čiju primjenu je trebalo razriješiti radnopravni status tužitelja. S obzirom na navedeno proizlazi da je u dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Za ocjenu pitanja dopuštenosti otkaza od odlučnog značaja je utvrditi je li tužitelju ponuđeno raspoređivanje na odgovarajuće radno mjesto, pa budući da zbog pogrešne primjene materijalnog prava ta činjenica nije utvrđivana, presude je valjalo ukinuti u navedenom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o dividendi  bez roka

Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Revt-59/2005 odredbom čl. 226. st. 2. ZTD propisano je da kao dioničar koji ima dionicu što glasi na ime, vrijedi samo onaj koji je upisan u Knjigu dionica, to je pravilan stav prvostupanjskog suda, pa utoliko i tuženika kao revidenta, da tužitelji mogu ostvariti samo dividendu na temelju broja njihovih dionica koje su bile upisane u Knjigu dionica u trenutku donošenja odluke o isplati dividende.
Utoliko i tužitelj pod 3. J. M. ima pravo na isplatu dividende za 127 dionica upisanih u Knjigu dionica, u trenutku donošenja odluke Glavne skupštine tuženika, a ne i za 381 dionicu koje je izjavom o cesiji, sukladno čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, bio prenio na tuženika još 24. studenog 1996. godine i na kojima se tuženik upisao u Knjigu dionica.
Prema tome, drugostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prvostupanjsku presudu preinačio u odnosu na tužitelja pod 3. i dosudio mu još i daljnji iznos dividende po osnovi 381 dionice.
Prema tome, revizija tuženika osnovana je samo u tom dijelu pobijanja odluke drugostupanjskog suda, dok je ona neosnovana u preostalom dijelu, jer svi tužitelji imaju pravo, temeljem valjane i zakonite odluke Glavne skupštine tuženika od 25. kolovoza 2001. godine, na isplatu dividende, jer neutanačenje roka u kojem treba uslijediti isplata dividende ne čini odluku ništavom, niti pobojnom, pa tužitelji imaju pravo na isplatu za onaj broj dionica, za koje su bili, u trenutku donošenja odluke, upisani u Knjigu dionica. 

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur.
 

Autor: Poslovni dnevnik
19. veljača 2013. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close