Prema odluci Vrhovnog suda RH br. Rev-1208/2011 ističe se kako se tuženik poziva i na povredu pravila sadržanih u Ujednačenim pravilima Međunarodne trgovinske komore za garancije na poziv 758 (dalje: Pravila) koje su priložene spisu. Ta argumentacija revidenta nije utemeljena. Naime prema čl. 1. Pravila ona se primjenjuju na sve garancije i kontragarancije na poziv kojima se primjena tih pravila izričito određuje. Dakle Pravila se mogu smatrati obvezujućima tek ako su izričito ugovorena, a iz sadržaja konkretne bankarske garancije razvidno je da primjena pravila nije spomenuta a kamoli izričito ugovorena pa stoga pozivanje revidenta na primjenu tih Pravila i tumačenja spornog pravnog odnosa između stranaka temeljem tih Pravila je bez značaja u ovom postupku. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao korisnika bankarske garancije, koju je izdala tužena banka, za isplatu iznosa koji mu je ta banka dužna isplatiti na prvi poziv pod uvjetima izdane bankarske garancije.

Sukladno odredbi čl. 1083. st. 1. ZOO (važećeg do 2006. godine) bankarskom garancijom obvezuje se banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obvezu o dospjelosti namiriti obvezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.Opaska: dvojbeno je da li je i nakon novog ZOO 2006. godine isključena primjena UP MTK 758, ako izrijekom nije ugovorena, kako navodi VSRH u gornjoj odluci. Sukladno stavu Prof . Z. Slakoper, (Zbornik PF u Rijeci, 2006., Bankarske garancije prema odredbama novog ZOO): "Ako se UP MTK uzmu kao trgovački običaj – temeljem čl. 12. st. 1. – 3. ZOO  – moglo bi se reći kako postojanje UP MTK isključuje primjenu odredbi čl. 1039. – 1043. ZOO i općenito govoreći točno je da UP MTK (ako sadrže trgovačke običaje) imaju prvenstvo pred suprotnim dispozitivnim odredbama koje donosi ZOO. No, trgovački običaji i praksa razvijena među stranama mogu se primijeniti samo ako postoje."

Rušiti se može upisano u zemljišne knjige

Prema odluci Vrhovnog suda RH br.  Rev-393/2009 za postojanje uzročne veze između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete oštećeniku, bitno je dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave. Dakle, odredbom čl. 13. ZDSU propisana je objektivna odgovornost Republike Hrvatske, za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne načelu krivnje (culpe). Ispitujući revizijske prigovore tužitelja sud ocjenjuje da tuženica RH nije odgovorna tužitelju za konkretnu štetu jer tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi šteta koju trpi bila posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.

Naime, rušenje predmetnog objekta tužitelja izvršeno na temelju pravomoćnog rješenja nadležnog tijela. Neosnovano se tužitelj u reviziji sadržajno poziva na odredbu čl. 122. Zakona o vlasništvu. Naime, odredbom čl. 122. st. 1. ZVDSP uređeno je načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, a u smislu te odredbe na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige mogu se pozivati osobe koje postupaju u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Osim toga, upis sagrađenog objekta u katastar i zemljišne knjige nije u uzročnoj vezi sa štetom koju tužitelj trpi. Na pravilnost pobijane drugostupanjske odluke ne utječe niti revidentov navod da zbog pasivnosti državnih tijela koje se ogleda u tome što je građevinski inspektor inspekcijski pregled spornog objekta izvršio kada je već gradnja bila u tijeku, a to je trebao učiniti već kad je tužitelj započeo gradnju. 

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik