Svatko ima svoj stav o zateznim kamatama. Ipak mnogi će se složiti da nisu preniske, da se teško ili nikako ne naplaćuju, da mogu uzrokovati prekid suradnje, da često nisu skrivljene i sl.  

Koji su to dužnici od kojih se može uredno i redovito naplaćivati zatezna kamata? U pravilu ne oni koji imaju novaca, nego oni koji nemaju – dovoljno – novaca. Najčešće građani, ali i poduzeća za razne komunalne usluge, poreze i slične obveze koje jednostavno moraju plaćati. Svi drugi vjerovnici odmah bi odustali od svake kamate samo da dobiju glavnicu. Takvim vjerovnicima, većina dužnika ne može platiti niti glavnice, tako da se nemaju volje boriti se za pravednije kamate. Njihov odnos stoji u nerješivim agonijama. Rasprave o zateznim kamatama vode se uvijek u smjeru po kojoj stopi će se ta kamata obračunavati. Kao da je inače to kamata koja se uredno i uvijek opravdano naplaćuje i kad riješimo taj detalj, riješili smo sve probleme oko zatezne kamate.

Zakon bez primjene
Zakonodavac je kod zatezne kamate u posljednjih 20 godina stalno kasnio za potrebama i dužnika i vjerovnika. Najprije smo trebali točno deset godina da shvatimo kako nije ni fer ni pravno pravilno obračunavati kamatu na kamatu. Tako je Sabor 2004. godine izdao "Vjerodostojno tumačenje".Što je to, mnogi ne znaju, ali jednako je jako kao zakon, djeluje i unazad i unaprijed, mada ne postoji ni u Ustavu niti je uređeno zakonom. To što smo svi i banke i Fina i HNB do tada radili pogrešno, više nije tada bilo važno.

Nakon toga, zakonodavac stalno kasni i pomalo snižava stopu zatezne kamate u potrazi – za njezinom primjerenom mjerom. Danas je ona gotovo dvostruko niža nego prije petnaestak godina, iako kamate na kredite nisu jednako tako snižene. Kolika ta stopa treba biti? Trebali bi zaključiti, tolika koliko iznosi trošak vjerovnika ako dobije novac od banke, u obračunskom smislu, jer ga često stvarno neće od banke dobiti. Istina, nakon 20 godina približili smo se toj mjeri. Prije toga smo shvatili da nije dobro obračunavati kamatu na kamatu. Jesmo li time riješili sve? Ipak nismo, čemu služi kamata koju netko ne može platiti. Kamata koja se gomila, povećava, a dužnik je sve teže i na kraju nikako ne može platiti. Taj problem ne može riješiti niti kamatna stopa, niti pravilan obračun. EU direktiva je odredila da treba kazniti poduzetnika još i dodatno, sa 40 eura povrh zatezne kamate. Mi smo 2012. odmah to unijeli u zakon. Do danas to nitko nije sustavno primjenio.

Nitko ne želi primijeniti zakon koji je za nas neprirodan, čak i kad je došao iz EU. Svakako je moguće da u stabilnom društvu jedna mjera ima smisla, a u onom drugom društvu nema smisla. Hvale vrijedna je namjera otpisa socijalnim slučajevima koja bi mogla zaživjeti početkom druge godine. Međutim, ona će se odnositi na manji dio doista socijalno ugroženih, ne naravno na sve ostale i ne na poduzeća. Jesmo li spremni ograničiti zateznu kamatu i po drugom kriteriju – do kojeg iznosa ona može rasti. 

Bez javne rasprave
Prema zakonu, ona se može skupljati bez ograničenja. Nakon približno 7 godina postaje velika kao glavnica. Je li to dovoljno, treba li manje ili više može se razmisliti. Upitno je koja je korist da ona raste bez kraja. Nije opravdanje za to, ako dužnik nema novaca, jer neće biti više novaca, ako je kamata narasla još veća. Nije opravdanje što sudovi dugo traju, jer neće biti brži, ako kamata traje bez kraja. Ni jednom dužniku se neće isplatiti namjerno uzrokovati kamatu kao glavnicu, jer npr. veća od toga ne može biti. Za novi Zakon o kamatama, nitko se nije bio prijavio u javnu raspravu, prema podacima Ministarstva financija. Ako je razumno zaključiti da kamata bez kraja nema smisla, da je ponekad i štetna, nikad nije kasno o tome razmisliti i naći mjeru. Ako je ipak bolje, imati kamatu koja teče bez kraja ako treba, znat ćemo da smo tako sami htjeli, jer smo razmislili i tako odlučili.