Dva minula petka posvjedočila su iznenađujuću spremnost Hrvata na bojkot trgovina radi previsokih cijena. Hoće li bojkot opstati na duge staze ostaje za vidjeti. Iz dosadašnjeg “scenarija” nametnulo se nekoliko zanimljivih situacija i detalja…

“Država nema čarobni štapić… Mi smo tržišna ekonomija i moramo se tako ponašati”. Tu mudrost izrekao je hrvatski ministar gospodarstva novinarima uoči najave bojkota trgovaca radi eksplozije cijena nakon eurizacije Lijepe naše. Izjavu takve naravi, ne samo ministar Šušnjar već i svi članovi Vlade, kao ni guverner HNB-a, ne bi smjeli dati ni kao “civili” na ulici, u trgovini ili tržnici, a kamoli na službenom susretu s novinarima.

I to iz jednog jedinog razloga. Imaju mehanizme, alate i ovlast za kvalitetno urediti odnose na tržištu i sve subjekte (ne samo trgovce) privollti da poštuju i provode pravila uređenog tržišta. Onako kako to rade u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj…

Uz ministarstva gospodarstva i financija te HNB tu su još Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, Državni inspektorat, Porezna i Carinska uprava. Sve te adrese moraju se trgnuti iz višegodišnje letargije i početi značajnije raditi na sustavnom i kvalitetnom nadzoru. Paralelno s buđenjem institucija, da konačno krenu aktivnije kontrolirati tržište država, Vlada mora razriješiti i neke “čvorove” iz prošlosti. Tu je prije svega riječ o glomaznom i preskupom birokratskom aparatu i megalomanskom teritorijalnom ustroju.

Državi više nego trgovcima
O tom problemu, dok je bujala atmosfera bojkota, neizravno je govorio jedan bivši trgovac – Slobodan Školnik. Ispod radara ostala je njegova izjava da je “u razdoblju 2018. – 2022. država iz sektora trgovine u proračun usisala 2,6 milijardi eura, dok su svi vlasnici trgovačkih lanaca podijelili 200 milijuna eura dobiti”. Država je, naglasio je, uzela 13 puta više eura nego vlasnici trgovačkih lanaca.

Zašto je država toliko pohlepna, premda to baš i ne želi priznati? Glad za golemim iznosima eura potiče teritorijalni ustroj i armija zaposlenih, od lokalne samouprave i ministarstava do Vlade i Sabora. Imamo 18 ministarstava, 17 agencija, zavoda i ureda nacionalnog značaja, 20 županija, 127 gradova, 428 općina. Dok je broj stanovnika pao za gotovo 500 tisuća, na 3,8 milijuna. U tom je “lancu” (bez prosvjete i zdravstva) oko 100.000 osoba. Danas vjerojatno i više, s obzirom na koalicijsku pragmatičnost zapošljavanja (nagrađivanja) članstva.

Mnogi analitičari ocjenjuju: da se broj zaposlenih smanji i 30 posto, ne bi se dogodile nikakve negativne posljedice na učinkovitost birokracije. Vratimo se glomaznom teritorijalnom ustroju. Prema kriterijima Ujedinjenih naroda gradom se smatra naselje gdje živi 40.000 stanovnika. Hrvatski zakoni pak kažu da je grad područje sa najmanje 10.000 stanovnika. Uz iznimku, ako se radi o sjedištu županije. A što je naša stvarnost?

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Po kriterijima UN-a, Hrvatska može imati samo 12 gradova, nikako 127. Primijeni li se pak kriterij HR-zakonodavstva broj gradova sa 127 pada na 54. Kojim argumentima obraniti apsurd da status grada imaju Zagreb sa 790.000 stanovnika i posljednja na listi Komiža sa 1394 stanovnika?Ni kod općina stanje nije razumnije. Viškovo je prvo na tablici sa 16.084 stanovnika, što je brojka koju nema čak 76 posto gradova. Općina Civljani je na repu liste, sa 137 stanovnika.

O hrvatskoj administrativnoj križaljci, definiranoj ne razumom već politikantstvom, najbolje svjedoči otok Pag gdje ukupno živi manje od 10.000 stanovnika. Ima dva grada, Pag i Novalju. Plus dvije općine, Kolan i Povljanu, obje sa po tek 700-800 žitelja. Usto, Pag je nevidljivom granicom “rascijepljen” na Zadarsku i Ličko-senjsku županiju… Apsurd za vic stoljeća. Nažalost, nije vic već činjenica…

Zamrzavanje nije rješenje
Od općina i gradova preko županija, ministarstava i agencija, sve do Vlade i Sabora nađe se podosta “uhljeba” koje su dovodile sve vladajuće strukture minulih godina. Na izmišljenim radnim mjestima mnogi od njih ne ostvare učinak ni za trošak gableca, kamoli plaću. Pamtim dva osebujna lika. Na visokim pozicijama, ravnatelji nacionalnih institucija. Na intervjuima je za jednog odgovore iznosila njegova zamjenica, za drugog glasnogovornik, dok su oni šarmantno šutjeli. Naravno, s osmijehom.

Nije nevažno spomenuti i ovaj detalj. Unatrag dvije godine plaće su u državnom sektoru, koji ne stvara novu vrijednost, skočile visokih 58-70 posto. I “uhljebima” i onima koji itekako vrijedno rade i zasluže svaki cent. Taj rast omogućilo je zadržavanje visokih poreza.

Naime, ne treba ni zaboraviti ni minorizirati činjenicu da zbog visokih poreznih i ostalih nameta, u koje se ubraja i 25 posto PDV-a, s rastom cijena dobro zarade ne samo proizvođači, distributeri i trgovci već i država. No, istine radi mora se reći i ovo. Iz prikupljenih poreza, uz preskupi ustroj države i brojne nepotrebne “uhljebe”, financiraju se i zdravstveni sustav, socijalne potpore, mirovine… Zato Vlada mora poput neurokirurga preciznim skalpelom, i to što prije, iznjedriti okvir koji će ukloniti nagomilane probleme.

Zamrzavanje cijena određenom broju proizvoda nije rješenje. Ne samo stoga što se već dan nakon usvajanja nove, proširene liste, pokazalo da je značajan broj proizvoda skuplji nego na policama nekih trgovina. Usto, najava jednog trgovca o zamrzavanju dodatnih 250 proizvoda do 1. lipnja mogla bi biti tempirana bomba.

O mogućim posljedicama te odluke na buduće cijene danas nije zahvalno govoriti. Aktualna Vlada tek se u trećem uzastopnom mandatu okuražila uvesti porez na nekretnine. Nadajmo se da na nove razumne odluke o teritorijalnom ustroju, birokraciji i poreznim stopama koje će biti poticajne za produktivnost gospodarstvo, nećemo opet čekati cijelu vječnost.