Stvarno, je li CEO najvažniji čovjek u korporaciji, kako smo postavili pitanje na otvaranju premijerne konferencije Poslovnog dnevnika Change Makers posvećene upravo korporativnom upravljanju. Ako je skromnost vrlina suvremenog lidera, onda je jasno zašto su brojni predsjednici uprava koji su došli i nastupili u Mozaik event centru upravo tu gdje su sada jer nitko, hvala Bogu, nije rekao “pa naravno da sam najvažnija osoba u korporaciji”.
E sad, kad sve ide glatko i kompanija samo treba razmišljati kako iskoristiti ionako povoljne vjetrove na tržištu, onda može djelovati i da zaista nije pretjerano bitno tko je na čelu kompanije. Ali, kad se dogodi ozbiljniji izazov ili kriza, onda se itekako može vidjeti tko je pravi vođa tima i tko upravlja, kako je to lijepo objasnila Gordana Kovačević, samo na temelju autoriteta pozicije, a tko na temelju onog puno jačeg i univerzalnijeg – autoriteta znanja.
Dinko Lucić naveo je primjer Microsofta, a sličan je bio i u AMD-u koji je prije malo više od deset godina potonuo zajedno s vrijednošću dionice koja se spustila na tri dolara. I to je ona priča o Lisi Su, koju je magazin Time proglasio za CEO-a godine, što je bila kulminacija oporavka dugog deset godina, sve do pozicije druge najjače kompanije u sektoru, a za što je bila zaslužna upravo žena koja je imala dovoljno znanja da razumije posao svojih inženjera, razumijevanja da im za razvoj jakog proizvoda koji će napraviti razliku na tržištu mora dati dovoljno vremena i koja je pritom uspjevala, dok to čeka, održati poslovanje barem u normali.
Marko Remenar dao je dobru dijagnozu vremenu u kojem živimo – zamislite gdje bi završila kompanija koju bi netko vodio kao što neki aktualni globalni lideri vode svoje države, i to pritom globalne velesile hraneći prije svega svoj ego i praveći od svega šou, kao da su natjecatelji u nekom talent showu, zaduženi da drže gledanost na vrhuncu, a ne ljudi na pozicijama s kojih svijet mogu odvesti u katastrofu? Zanimljiva je i ta tvrdokornost da se ostane na nekom takvom položaju bez obzira na posljedice, da i ne govorimo o granicama pristojnosti.
Pobjednici su zato ljudi poput predsjednice Uprave Ericsson Nikole Tesle ili Ivana Bešlića iz Sofascorea koji razmišlja kako da sustav funkcionira i u vremenu kad neće biti ni njega i njegova partnera. I naravno da je zato CEO (ipak) najvažniji jer je i najodgovorniji, zato što je, između ostalog, vanjska, prezentna slika kompanije. Zanimljivo je kako su, barem u hrvatskom slučaju, na tim pozicijama danas vrlo često sasvim normalni ljudi, kakve ćete sresti u zgradi na stubištu i razmijeniti makar nekoliko kurtoaznih rečenica, kao da nikad nismo živjeli u zemlji u kojoj je jedna od najjačih kompanija u svom sjedištu držala natpis: “Molimo da ne ulazite ako je predsjednik u liftu.”
Ali, ne mogu svi biti isti, a ima nešto i u tome što je netko rekao da se s pozicijama, a s kojima je posljedično išla i razina primanja, nikad nije opterećivao, ali je sve s radom dolazilo. Onog trena kad pomislite da ste uspješni prestajete biti uspješni, jedna je u nizu odličnih rečenica koje smo čuli na Change Makersu, a potpisuje je Ivan Paić iz Končara, tvrtke čiji rezultati u posljednjih pet godina sami za sebe dovoljno govore, baš kao što je i današnja Podravka drugi svijet u odnosu na onu prije pet godina, koliko god svaki rast i širenje nosi svoje nove izazove.
Osluškujući razmišljanja u pogledu novih generacija, pa i novih pravila u transparentnosti plaća koja nam uskoro dolaze, na prvu je jasno koliko će korporativno upravljanje biti još složeniji posao nego što je danas kad već traži nebrojene kompetencije iz raznih područja, ne samo iz onog primarnog čime se kompanija bavi. Da bi bila uspješna, onaj na vrhu mora imati najviše vrlina, a da bi pritom bio ili bila i “change maker”, potrebno je i nešto talenta za vođenje. Nije pritom slučajno da prolazi vrijeme “gazdi”, onih kod čijih ljudi osjetite više straha od šefa nego poštovanja.
