Promjene su one za kojima trebamo ići, a upravo želju za time pokazuje i 33-godišnja Leonida Kifer. Upravna pravnica iz Daruvara koja se u prethodnoj godini susrela s nekoliko nedaća, a naći posao kao osobi s invaliditetom činilo joj se kao nemoguća misija.

Međutim, uspjela je i u cijelom tom procesu mijenjala je sustav razmišljanja i prihvaćala sebe. Na svojim društvenim mrežama danas aktivno progovara o svojem životu i nerazumijevanju s kojim se susreće, a kako nam ističe na početku, mentalitet je glavni problem.

Koliko mentalitet može utjecati i na mentalno zdravlje pojedinca govori i činjenica da je Kifer svoj postupak stjecanja statusa osobe s invaliditetom odgađala sve do nedavno, a upravo iz straha da će je društvo, kako sama kaže, smatrati robom s greškom.

Niz izazova

Problem u mentalitetu vidi još od školovanja. Objašnjava nam kako je segregacija ono što i dalje vidi te da osiguravanje bilo kakva školovanja nije i osiguravanje budućnosti za osobe s invaliditetom.

“Nerealno je danas u doba tehnologije i novog razmišljanja očekivati da će zastarjeli obrazovni programi omogućiti nekome da se zaposli kao osoba s invaliditetom i tako samostalno zadovolji osnovne životne potrebe. Osobno ponekad stječem dojam da mi zapravo dajemo obrazovanje da zadovoljimo nekakvu formu, a ljude činimo nesamostalnijima i ovisnijima o drugima ili državi.

Nama su problem i same ustanove za obrazovanje… mali je broj je zgrada koje zadovoljavaju sve standarde da bi učenik s invaliditetom mogao ravnopravno pohađati nastavu u njima. I opet za kraj, osobe koje educiraju u školama – pitanje je koliko uopće imaju znanja i razumijevanja za rad s osobama s invaliditetom. Nažalost, najveći problem je razmišljanje. Dok se kao društvo ne promijenimo, ili barem ne krenemo prema putu promjena, OSI će nailaziti na razne izazove’’, rekla je Kifer.

Iako ovo kao i mnogo drugih stvari s kojima se susreće može gledati kao prepreku, naša sugovornica promijenila je svoje perspektivu te je život ispreplela izrazom izazova. Izazovi su oni koje želi savladati, a oni su joj ujedno i motivacija da se obrazuje te pokaže kako veza između motivacije, želje za napretkom i invaliditeta ne postoji u mjeri u kojoj se prezentira.

“Moja motivacija je svijest o tome koliko puno ima ljudi na svijetu koji nemaju priliku obrazovati se. Koliko god se nama činilo da nemamo mogućnosti, u usporedbi s tim ljudima, mi smo jako bogati. Smatram da je znanje koje unesemo u sebe hrana za rast i razvoj svake osobe.

Moći se cijeli život obrazovati, steći novo znanje, upoznati nove ljude… to je najbolje što sami sebi možemo pokloniti. Do sada imam 3 edukacije koje su upisane u e-knjižicu i jako puno neformalnih edukacija, treninga i radionica. Jedva čekam nove prilike za učenje i razvoj sebe kao osobe’’, objasnila je Kifer.

Kako smo već spomenuli, transparentnost je ono čime se vodi te upravo iz tog razloga bez susprezanja progovara i o problemima zapošljavanja. Iako u rukama ima visoku stručnu spremu i konkretne vještine koje nudi na tržištu rada, dugo vremena je vodila borbu s poslodavcima u Hrvatskoj.

Svjesna je činjenice da ponuda na tržištu nije bajna ni za koga, no predrasude koje poslodavci imaju prema osobama s invaliditetom nerijetko su, objašnjava Kifer, u smjeru toga da ih se vidi kao one koje će naštetiti poslu. Da proces traženja posla nije bezazlen, dokazuje upravo i ova priča, a neke posljedice koje su nastale upravo u periodu traženje istog u slučaju naše sugovornice vidljive su i danas.

“Meni su četiri godine nezaposlenosti ostavile dijagnozu teške depresije i već sam 2 godine na terapiji antidepresivima. Užasno je traumatično, osjećaš se kao ništa ne vrijediš. I danas se bojim bilo što planirati vezano uz budućnost jer ne znam do kada ću raditi i hoću li za par godina imati za koricu kruha.

Stalno si u grču, nikako da uistinu počneš samostalno živjeti. Stekla sam dojam da sam samo broj, nebitna, da nije važno što sve mogu i želim… Ono što nezaposlenost može napraviti mladoj osobi, ne želim nikome. Iako, mislim da me to izgradilo u onu mene kakva sam danas. Samo je to iskustvo pregorkog okusa da bi ga poželjela bilo kome’’, rekla je naša sugovornica.

Doza samopouzdanja

U to vrijeme poslala je oko 100 prijava za posao, a iako je odgovore dobila tek na mali broj, nije odustala i danas radi u Quahwi, poduzeću koje se bavi prodajom specijaliziranih i premium vrsta kava.

‘’Prilika raditi puno radno vrijeme za mene znači moći sama sebi priuštiti novu odjeću, kavu s prijateljima ili novu knjigu, da ne moram za sve tražiti tatu umirovljenika koji nema veliku mirovinu i uz najbolju volju, ne bi mi mogao priuštiti puno toga. Posao mi daje samopouzdanje, motivaciju da se dalje educiram i razvijam, prostor za nove mogućnosti…

Jako puno mi znači podrška sadašnjeg poslodavca u svemu što radim i drago mi je što me ne sputava u mojim aktivnostima, nego ih prepoznaje kao sastavni dio mene i način kako gradim sama sebe. Svjesna sam koliko sam sretna što kao osoba s invaliditetom mogu steći staž i plaću, raditi u okruženju koje podržava i pomaže i jako važno – s ljudima koji u mene vjeruju.

Uz ovakve kolege i poslodavca, mislim da ni nebo nije granica’’ dodala je Leonida Kifer te zaključila kako je važno da na zapošljavanje osoba s invaliditetom prestanemo gledati kao problem, već mogućnost iz koje obje strane mogu puno toga naučiti.