Politolog dr. Nenad Zakošek s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu komentira poziciju vlasti i oporbe kad je riječ o prijeporima u vezi s rebalansom državnog proračuna.

Je li kozmetički zahvat u javne financije dokaz kukavičluka?
Proračunske probleme treba gledati u širem kontekstu. Nakon odlaska i diskreditacije Sanadera došlo je do preraspodjele moći unutar HDZ-a, što je premijerki Jadranki Kosor otvorilo mogućnosti za donekle neovisno djelovanje: angažman ekonomskih savjetnika i pokušaj koncipiranja šire fiskalne i ekonomske reforme svjedoči o tome. Ipak, premijerkina pozicija je politički preslaba da bi mogla provesti radikalnije zahvate. Ona ne smije riskirati prijevremene izbore jer bi ih HDZ gotovo sigurno izgubio. U održavanju krhke parlamentarne većine Kosor i HDZ ovise i o koalicijskim partnerima, osobito HSS-u, koji ne podržavaju radikalnije zahvate. Redoviti parlamentarni izbori približili su se na samo godinu dana, a premijerkin opstanak ovisi o njezinoj sposobnosti da preokrene sadašnji nepovoljan položaj HDZ-a i pokuša osvojiti novi mandat. Može se nadati da će kombinirani učinak vjerojatnog dovršetka pregovora s EU i izlaska iz recesije preokrenuti biračko tijelo u korist HDZ-a, dok je istodobno nužno ne naljutiti velike socijalne skupine (umirovljenike, zaposlenike u javnim i državnim službama) pogoršavanjem njihova položaja. Sukob sa sindikatima zbog izmjena Zakona o radu dodatno je oslabio premijerkin položaj te ga ona ne smije produbljivati, također imajući na umu potencijalni utjecaj sindikata na izborima. Konzekvencija je nesposobnost za radikalne reforme i prebacivanje problema na budućnost, tj. pokriće proračunskog deficita novim zaduživanjem, a to je moguće činiti sve dok se Hrvatska uspijeva zaduživati uz još donekle prihvatljivu cijenu. Dođe li do razvoja događaja u smjeru grčkog scenarija, tada ćemo vjerojatno izgubiti kontrolu nad zaduživanjem i morati pozvati MMF u pomoć, koji će nam propisati drastične rezove. Kad nema političke snage da se reforme samostalno provedu, one se na kraju nameću izvana. I oporba se ograđuje od jasne političke poruke o nužnosti rezova u javnoj potrošnji.

Oporba je u specifičnoj poziciji, osobito SDP kao najjača opozicijska stranka i potencijalna okosnica nove parlamentarne većine. Najvažniji cilj je, dakako, osvojiti sljedeće izbore. Za to je nužno ne uplašiti najveće skupine birača koje su već ugrožene krizom i boje se dodatnih udara: prije izbora SDP i oporba ne smiju, dakle, biti previše određeni i radikalni u najavama fiskalnih reformi (2007. su se već opekli najavom poreza na dividende). S druge strane oporba mora demonstrirati biračima da ima neki koncept o tome što će činiti ako dođe na vlast i kako kani rješavati proračunsku krizu. SDP sada nastoji svoju spremnost za preuzimanje vlasti demonstrirati povremenim objavljivanjem prijedloga alternativnih fiskalnih politika: najavom većeg oporezivanja imovine, podgrijavanjem ideja o oporezivanju dividendi i drugih oblika dobiti od kapitala (u to ide i stav da ne treba oporezivati aktivu banaka, nego eventualno njihovu dobit iznad određene stope prinosa), naglašavanjem da reforme treba provesti prije svega na rashodovnoj strani te smanjenjem državne uprave, odnosno racionalizacijom lokalne samouprave. Pa ipak, nedostaje cjelovit program ekonomskog oporavka i fiskalne konsolidacije. Ako se žele predstaviti kao uvjerljiva alternativa, SDP i ostale stranke moraju se mnogo više potruditi oko takvog programa.

Kakav efekt očekujete od najavljenog zakona o fiskalnoj odgovornosti?
Nisam siguran u kojoj se mjeri fiskalni problemi mogu riješiti jednim zakonom. Za Hrvatsku bi bilo dobro da se postigne parlamentarni konsenzus o nekim temeljnim načelima proračunske politike i zaduživanja države te da se ta pitanja izuzmu iz izbornog nadmetanja. No zapravo su izgledi za to slabi, ne samo zato što je proračun jedno od središnjih političkih pitanja nego i zato što je zakonom teško predvidjeti ekonomske i socijalne okolnosti koje mogu nastupiti u budućnosti.

Je li realno očekivati da će oni koji vode državu razviti odgovornost i biti spremni izgubiti izbore ako njihova politika služi općem interesu?
Politička se odgovornost može razviti i u uvjetima stranačkog nadmetanja, pod uvjetom da birači honoriraju takvo ponašanje. Na prvi pogled to se čini malo vjerojatnim: svatko uglavnom gleda svoj neposredni interes i ne želi se suočiti sa smanjenjem plaće, gubitkom zaposlenja u državnoj upravi, višim porezima ili nekom sličnom cijenom reformi, a tek na općenit način iskazuje brigu za opće stanje ekonomije i inozemni dug. Jedini način da dođe do pomaka jest da na vlast dođe opcija koja bi bila u stanju u prvoj godini vladavine provesti sve radikalne rezove, dosljedno se pridržavati proklamiranih načela i za četiri godine ubrati plodove fiskalnog i ekonomskog zaokreta, ili platiti cijenu neuspjeha. Nažalost, dosad se nije pojavila takva konstelacija snaga. Pobijedi li opozicija na izborima, imat će šansu pokazati može li bolje od Račanove vlade koja je donijela važne pomake u odnosu na fiskalnu i ekonomsku politiku ’90-ih, ali ipak nije učinila dovoljno za zaokret k odgovornoj politici.

Popularni potez

Hoće li birači honorirati eventualnu Vladinu odluku da u 2011. oporezuje financijski sektor po uzoru na Mađarsku?
Oporezivanje banaka naizgled je popularna politička mjera, dakle birači je mogu honorirati. Istodobno je u Hrvatskoj svakome jasno koliko ovisimo o bankama, kako u nacionalnoj ekonomiji, tako i u svojim privatnim financijama: porast kamatne stope od samo jednoga postotnog poena mnogima može značiti neizdrživ dodatni teret. Birači će, dakle, takav eventualni potez ocjenjivati po njegovu krajnjem učinku. Čini mi se da – i na temelju javne intervencije guvernera Rohatinskog – jača uvjerenje kako nije dobro linearno oporezivanje aktive banaka makar i kao krizna mjera. To, dakako, ne znači da se neće tražiti način da se ipak nekako zagrabi.

INSPIRACIJA IZ PRIRODE

Zašto nam najbolje misli padaju na pamet kad najmanje radimo?

štedi vrijeme i novac

Stres pri popisu zaliha? Ovo je rješenje koje to rješava jednim skeniranjem