Iz Agrokora su prvi put objavili raspon procijenjene vrijednosti koja bi mogla biti raspoloživa za vjerovnike Agrokorovih kompanija. Izveli su je iz procjena vrijednosti kompanija sustava Agrokor, a prema trenutnim računicama, kreće se u rasponu od 1,8 do 3,8 milijardi eura. Raspon zbroja najnižih i najviših vrijednosti pojedinih kompanija seže pak od 2,62 do 5 milijardi eura, a kao i potencijalno raspoloživa distributivnu vrijednost za vjerovnike, to samo govori koliko su stvari podložne promjenama.

Među ostalim, na raspoloživu vrijednost za vjerovnike utjecaja će imati i kapital u ovisnim društvima, vrijednost non core imovine (koja je zasad samo malim dijelom procijenjena) te namirenja međukompanijskih zajmova. To bi trebalo u određenoj mjeri povećati raspoloživu vrijedonst, ali za koliko – ne zna se. U Agrokoru ističu kako su pojedine kompanije vrednovane metodom vremenske neograničenosti poslovanja te uključuju diskontirane novčane tijekove i uobičajene multiplikatore vrednovanja za pojedine djelatnosti.

Drugim riječima, one ne sugeriraju vrijednosti tih kompanija u slučaju njihove prodaje. Na taj način treba promatrati i, primjerice, procjenu vrijednosti Jamnice u rasponu između 393 i 577 milijuna eura, ili Belja kod kojega procjene sugeriraju još veći raspon; od 150 do 368 milijuna eura.

No, u tom je smislu Konzum kao kompanija s najvećim prihodima i eklatantniji primjer; procijenjeni raspon vrijednosti mu je od 140 do 336 milijuna eura, što je odraz trenutnih projekcija vezanih uz sposobnost generiranja profita.

Set sažetih informacija koje su stavljene na uvid vjerovnicima i prilikom nedavne dvodnevne klauzure donosi i prikaz buduće pro forma korporativne strukture tzv. Nove grupe. “Značajan korak u razduživanju postojećeg poslovanja i postizanju njegove održivosti u budućnosti je pretvaranje duga nastalog prije otvaranja postupka u kapital i strukturalno subordinirane dužničke instrumente”, ističu u kompaniji. Ukratko, konačni vlasnici nove holding strukture bit će vjerovnici tražbina nastalih prije otvaranja postupka, a na temelju trenutno dostupnih informacija dug za koji se očekuje da neće biti podvrgnut otpisima procjenjuje se na iznos do 530 milijuna eura, pri čemu te tražbine ostaju narazini ovisnih društava. U najvećoj mjeri ta brojka odražava tražbine s razlučnim pravima, odnosno zalogom na imovini. One su procjenjene na 405 milijuna eura, a najveći dio takvih odnosi se na one prema Konzumu (231 milijun eura).

To su čvrste obveze s kojima moraju računati i investitori koji namjeravaju sudjelovati i u refinanciranju tzv. roll up kredita. No, i te su procjene preliminarne; temelje se na pretpostavci da je vrijednost zaloga barem jednaka vrijednosti tražbine za svaku osiguranu tražbinu. Kako su procjene vrijednosti zaloga u tijeku, i iznosi osiguranih tražbina mogu ispasti drukčiji.

Cijeli proces nagodbe i namirenja izvanredna uprava gradi na Entity Priority modelu (EPM, prema tvrtkama dužnicima), što dobavljači i dalje spore.

Najveći izazov osim isplate graničnog duga, upravo je pitanje modela. Dobavljači inzistiraju na sadržajnoj konsolidaciji u kojoj bi se Agrokor tretirao kao jedinstvena stečajna masa, dok izvanredna uprava i njeni savjetnici iz AlixPartnersa ustrajavaju na tzv. postupovnoj konsolidaciji. EPM model pretpostavlja da se najprije naplaćuje od glavnog dužnika, a onda se kreće prema jamcima. Kako banke imaju velik broj sudužnika, one bi njime bolje prošli.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Kako je poznato, izvanredna uprava predala je žalbu na sudsko rješenje o utvrđenju tražbina kojom pobija obrazloženje suda koje je na tragu nagodbe bazirane na suštinskoj konsolidaciji. I s novim izvanrednim povjerenikom Agrokor ustrajava na stavu da zakon isključivo govori o postupovnoj konsolidaciji, što znači da se vjerovnici mogu namirivati zavisno o tome tko im je točno dužnik i kakav je imovinski potencijal pojedine kompanije dužnika.

Predmet je na VTS-u, a neslužbeno se doznaje da je raspoređen u rad suca Radovana Raduke. Neki smatraju da bi žalba iz formalnih razloga mogla biti odbačena jer Lex Agrokor ne predviđa mogućnost žalbe za dužnika na rješenje o utvrđenim tražbinama. Zbog svega računaju i da bi žalbeni sud to moglo ponukati na objavu pravna stajališta o pravnim pitanjima budući da se radi prvom i velikom slučaju u primjeni tog zakona. “U svojoj 25-godišnjoj odvjetničkoj i pravničkoj praksi još nisam vidio da se netko žali na obrazloženje. Žaliti se može samo na odluku suda, a ne i na njeno obrazloženje”, kaže iskusni pravnik iz kruga velikih dobavljača koji nije želio biti imenovan. Za zagrebačkog odvjetnika Miću Ljubenka, sam model nagodbe izvorište je problema jer nije poznato predviđa li se namirenje vjerovnika kroz isplatu, kroz pretvaranje tražbina u kapital, ili zapravo kombinirano tako da se granični dug isplati, a stari pretvori u kapital.

“Ako se nudi isplata po nagodbi cijelog graničnog duga, a pretvaranje u kapital starog duga, koje je opravdanje za to? Zašto bi mlađi vjerovnik imao pogodovan status u odnosu na starijeg, zašto mlađi dobiva novac, a stariji dionice? To može biti pravilno samo ako svi mogu birati i sami prijavljivati i oblik namirenja. Ako ne mogu, svi vjerovnici istog dužnika trebaju imati istu vrstu namirenja”, navodi. Procjenu vrijednosti imovine kao parametra za podlogu u namirenju u bilo kojem ukupnom iznosu ne smatra prihvatljivom za prikazivanje, jer treba prije toga izdvojiti opterećenu imovinu od slobodne imovine. To se, kaže, nije učinilo, a kad bi se napravilo, bilo bi vidljivo da je slobodna imovina znatno manje vrijedna. Također, ni analiza nove holding strukture ne govori ništa bitno “dok se ne zna kako će biti uređeni međudioničarski odnosi”.

“Ako se ne urede, onaj tko drži (više od) 51 posto ima korist, a to bi mogli biti financijski vjerovnici, ako svi pretvaraju tražbine u kapital”, kaže naš sugovornik. Zbog toga drži da je potreban i prijedlog Agrokora oko jamstava: ostaju li sva jamstva (i regresi) ili ne. Predstečajni zakon je definirao da ostaju, a Lex Agrokor to ne definira, i prema Zakonu o obveznim odnosima smatralo bi se da je nagodba novacija tj. da ne ostaju. Nije dobro, smatra Ljubenko, da se s tim pitanjem odugovlači i pušta na nagađanje kako će ga pravnici kasnije tumačiti, već bi Agrokor trebao iznijeti kako će ga nagodbom definirati. Ukidanje jamstava između kompanija dužnika bez ukidanja svih jamstava, pravno je po njemu sporno, jer će neki vjerovnici dobavljači ostati i dalje jamci bankama, a te iste banke su imale i drugog dužnika iz grupe koji bi tada prestao biti jamac.